Nigdje blizine nijesu tako daleke kao u Crnoj Gori, tako da može proći cijeli život, a da se moru koje vam je udaljeno stotinak kilometara nikada ni približite. U djetinjstvu mi se činilo da postoje tako neki očevi koji manje vole svoju djecu, pa im je mrsko da ih odvedu na ljetovanje, da su neke majke malo manje majke, pa im je draže po kancelarijama i uz šporet da provode ljeto, nego na plaži. Kada sam se prvi put zaposlila, shvatila sam da nije sve to tako kako je meni naoko izgledalo.
Normalno je bilo da kolege sa fakultetskom diplomom godinama ne odlaze na ljetovanja sa porodicama, a da ne pričam o kolegama sa srednjoškolskim diplomama, oni su ga čak doživotno prežalili… i jedni i drugi zbog lošeg standarda.
Ovakve životne slike ne mogu se lako i pošteno uklopiti u procente kojima političari opisuju stope rasta, u zemlji siromašnih. Da ponor nad kojim već odavno stojimo ne bismo vidjeli, političari su nas poslali u auto-kolone, a crkva na litije, tako da zahvaljujući i jednima i drugima o vlastitim otužnim sudbinama nemamo kad da razmišljamo. Jedno je sigurno, tužne su narodne sreće.
Vijest da “Aman Resorts “odlazi iz Crne Gore, zahvaljući gore pomenutom, nije me ni malo dotakla. Vjerovatno će mi neko grdno zamjeriti, ali to ne znači da manje volim ovu zemlju od onih zahvaljujući kojima je jedini naš pravi ekskluzivitet dat u dugoročni zakup od četrdeset godina.
Sveti Stefan nije postao Sveti Stefan ni zahvaljujući Adriatic propertisu, ni Amanu, već isključivo zahvaljući svojim nekadišnjem gostima koji su pored Josipa Broza Tita bili, ništa manje omiljena Sofija Loren, Karlo Ponti, književnik Albert Moravija, Jurij Gagarin, Kirk Daglas, Doris Dej, Džeraldina Čaplin, Rokfeler, engleska princeza Margaret i mnogi drugi koji su od njega napravili brend. Samo četiri godine nakon otvaranja (1964) “Life magazine“ iz Njujorka ga je uvrstio među deset najekskluzivnijih hotela na svijetu. Ne treba zaboraviti ni prestižnu nagradu “Zlatna jabuka” koju je Svetom Stefanu 1972. godine dodijelila Međunarodna federacija turističkih novinara i pisaca za izvanredno arhitektonsko rješenje i kvalitet usluga koje su članovi tog udruženja tajno provjeravali. U tri najveća jugoslovenska brenda nekada su ubrajani Josip Broz Tito, Sveti Stefan i Dubrovnik. Sigurna sam da ni danas, posle toliko godina, niko zamjerku na ovaj odabir ne bi imao. Sa svega pomenutog postavlja se pitanje, ko je kome veći plus u biografiji bio, da li Aman Svetom Stefanu ili Sveti Stefan Amanu.
Uspomene na Sveti Stefan danas su sačuvane kroz stare razglednice sa motivima ovog grad-hotela, na kojima su vojnici ispisivali naljepše ljubavne poruke djevojkama, a unučad bakama slala tople pozdrave sa mora. Kao što smo vremenom shvatili da su razglednice bespotrebne, tako smo i shvatili da je besmisleno hvaliti se nečim što je samo naizgled naše.
Među koricama jedne plave knjige čijeg se naslova više i ne sjećam bile su najljepše i najtužnije bajke moga djetinjstva. Jedna od njih ostala mi je u trajnom sjećanju, nimalo prijatnom, a to je kada jedan tetak pokušava da kazni jednog dobrog ali nestašnog dječaka riječima: “Na more više nećeš ići, zapalilo se”. Tužne bajke su, ipak, istinite.
Autorka je pravnica
Bonus video:
