Građani Cetinja će uskoro odlučiti da li žele da se Cetinje i oni sami otrgnu iz zagrljaja Ledene kraljice. Mnogi će se sjetiti priče iz djetinjstva o prelijepoj Ledenoj kraljici. Koja zaledi život, budućnost, osjećanja. A sve se to može otopiti, otopliti, promijeniti jednostavno. Nepristajanjem na zavodljivi zov Ledene kraljice.
Trebalo je da na svijet dođem na Cetinju. Otac je bio član Prezidijuma Narodne skupštine. A onda se suočio sa crnogorskim nacionalizmom u grubom pakovanju. Njemu, članu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, članu oba zasjedanja AVNOJ-a, gimnazijskom profesoru i poznatom narodnom tribunu između dva rata, agilni partijski aparatčik je skrenuo pažnju da je u neki traženi formular unio pogrešan podatak. Naime, umjesto Srbin, obavezno je da napiše da je Crnogorac.
Ime dotičnog druga, zaduženog u Partiji za nacionalno osvješćivanje u, tada, Narodnoj Republici Crnoj Gori, majka mi je rekla u slučajnom razgovoru kad je pričala kako su kratko vrijeme poslije rata živjeli na Cetinju. Otac, ona i dvoje očevo djece iz prvog braka (očeva prva žena je umrla početkom 1943.) došli su na Cetinje 1945, a nedugo potom u Beograd.
Istinski željan da doprinese obnovi Crne Gore - i de facto i de jure, državnost je obnovljena tada - otac se suočio sa „ružnim licem revolucije“. Odgovorio je da neće dozvoliti da ga primitivac nacionalno osvješćuje (dotični je drug prije rata bio kamenorezac), podnio ostavku na članstvo u Prezidijumu i sa porodicom pošao za Beograd. Dobio je mjesto direktora Šeste muške gimnazije (danas Šesta beogradska) i stan. A ja sam rođena krajem avgusta 1946. u Gradskoj bolnici na Zvezdari.
U Crnu Goru otac se, ipak, vratio 1953. da bi formirao Višu realnu gimnaziju u Bijelom Polju. Da pomogne svom Sandžaku. Majka i mi, djeca, došli smo tri godine kasnije i Bijelo Polje mi je postalo zavičaj za uvijek.
Ali, neka potpuno neobjašnjiva veza (danas bismo rekli prenatalna) sa Cetinjem je ostala. Osjećaj tihe nostalgije. Pri svakom dolasku. I podsjećanje na razne detalje koji su me sa Cetinjem povezivali.
Prva stalna autobuska linija Bijelo Polje - Beograd uspostavljena je, koliko se sjećam, 1958. Naravno, prevoznik je bio Tara sa Cetinja, koju smo mi djeca zvali Tara - Gara. Na autobusima je bio prvo ćirilični, a onda latinični naziv preduzeća: Tara. Do uvođenja ove linije, za Beograd se putovalo autobusom do Priboja, a onda ćirom dalje. U to vrijeme i Tarini autobusi i vozači su djelovali posebno. Nekako otmeno. Na ovo me je prije nekoliko godina podsjetio zanimljiv članak novinara M. Babovića (Vijesti, 13. 8. 2012) “Kad je 'Tara' tekla drumovima“.
Prvu automatsku mašinu za pranje veša kupili smo sredinom šezdesetih, kad je Obod sklapao Indesit mašine. Koju godinu prije kupili smo frižider, takođe Obodov. Kad smo početkom 2016. prodali porodičnu kuću u Bijelom Polju, i frižider i mašina su ostali da neko iskoristi motore. U međuvremenu, za pedeset godina promijenjena je koji put guma na vratima fržidera i mašine. Pola stoljeća su radili Obodovi aparati. Uputstvo i garantni list mašine (garancija br. 9227) sam sačuvala. Inače, Obod je tada imao servise u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Novom Sadu, Nišu i Cetinju. Poslije bezuspješnog pokušaja da se nakon diplomiranja u jesen 1969. zaposlim u Bijelom Polju, vratila sam se u Beograd i zaposlila kod Trudbenika, na gradilištu Bloka 45. U ljeto '72. kupim divne sandale (u modi su bile „platforme“) proizvod Košute sa Cetinja. Ne prođe ni mjesec dana, poliuretanski đon na sandali se polomi. Račun nijesam sačuvala, ali spakujem sandale i pošaljem fabrici sa objašnjenjem gdje sam i kada kupila. Nakon desetak dana, eto paketa sa Cetinja. Sa novim parom sandala i izvinjenjem zbog greške. Poslovno i, opet, otmeno.
Ljeta 1977. moj životni drug i ja smo proveli dvije-tri nedjelje na Cetinju. Imali smo pansion u hotelu Park i razne programe obilazaka. Jednom u šetnji, u prozoru prizemne kuće vidimo izložene filatelističke kataloge. Moj muž je od djetinjstva skupljao poštanske marke. U svijet filatelije ga je uveo ujak njegove majke, poznati pravnik Mato Pavićević. Zainteresovao se da vidi šta sve ima od maraka. Primila nas je starija gospođa, kolekcija joj je ostala od pokojnog muža. Polako rasprodaje kolekciju, njoj ne treba, a penzija je mala. I taj slučajni susret nosio je pečat urbanosti i otmenosti Cetinja.
U više navrata sam išla u Centralnu biblioteku, čija je dugogodišnja upravnica bila Jelena Đurović. Ko god je stvorio u djetinjstvu odnos prema knjizi, čitaonici, biblioteci, poznaje taj nemir kad de suočite sa mnogo zanimljivih knjiga, a znate da prvo treba naći ono zbog čega ste došli. Biblioteka Đurađ Crnojević ima zaista posebnost, što zbog predanosti ljudi koji tamo rade, što zbog doživljaja kontinuiteta kulta knige. Još u gimnaziji sam shvatila kako je to bio veličanstven izbor, kada gospodar Crne Gore, suočen sa sopstvenom i nemoći i moćnijih hrišćanskim država pred otomanskom najezdom, bira knjigu kao način borbe. Ako se sačuva kultura i sjećanje, ostalo se stvori. Već više od decenije Crna Gora radi na poricanju Oktoiha, zavjeta čuvanja kulturne autentičnosti. Često pomislim da je zao usud Cetinja započeo tim poricanjem.
U bolnici Danilo I rođeno je mnogo djece iz drugih gradova Crne Gore. Znam zanimljiv slučaj iz Bijelog Polja. Moj brat od tetke, prof. književnosti Rade Knežević, i njegova divna supruga Marica (nažalost prerano preminula), odlučili su da im se sva djeca rode na Cetinju. Bilo je u to vrijeme dobrih ginekologa i akušera u Bijelom Polju, ali ovo je bio čin posebnog poštovanja prema Cetinu i crnogorskoj kulturnoj tradiciji. Moj brat Rade, inače jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj Amaterskog pozorišta u Bijelom Polju i vrstan glumac amater, nije imao dilemu. To što je Crnogorac, postojano je utemeljeno u tome što je Srbin. Inače od četiri đetića Kneževića, rođena na Cetinju, od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih, danas su trojica ljekari a jedan elektroinženjer.
Srećno Cetinju i Cetinjanima!
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
