Otac nacije još bez pravog nasljednika
Dok je držao na grudima mojkovačkog kandidata za odbornika, Milo Đukanović je možda pomislio kako u partijskim redovima nikada neće naći dostojnog nasljednika. Iako naviknut na izlive nježnosti na stranačkim konvencijama, šef najdugovječnije partije na Balkanu nije mogao sakriti razočarenje u bekstejdžu lokalnog Doma kulture. Vrijeme prolazi, stranački redovi su sve tanji - a nasljednika nema nigdje na vidiku. Na to je lako zaboravljao između izbora, u vrijeme kada se u centralu rijetko svraća i pogled ovlaš preleti preko klimajućih glava u predsjedništvu. Ali želja za nasljednikom vraćala se pred kampanju, kad birači žele da grle i ljube, a on kao direktor firme u stečaju opet mora pred narod. Da ponavlja davno potrošena obećanja. Poruči kako je došlo vrijeme da institucije vode mlađi, ne vjerujući ni sam da su tome kadri rakočevići-nikolići-anđušići koji ne umiju dalje od dizanja obrva.
Zlonamjerni bi rekli da se za tri decenije nije ni trudio da partiji ostavi političkog sina, koji bi je vodio kad on zaista ode u penziju. Da je, poput kakvog Aleksa Fergusona, tražio svog Mojesa koji će manjkom autoriteta pokazati da bez šefa stranka nije ista. Ali kao što je umio na vrijeme ostaviti beogradskog oca, vizionar iz Rastoka znao je i da nasljednika valja birati za političkog života. Pronaći političkog sina dok je u punoj snazi, da garantuje razvijanje biznisa i mirne penzionerske dane. Jer pogrešni izbori stvaraju kosorke spremne da te žrtvuju Briselu ili nevješte dačiće, sklone mikrofonu i okidanju stranačkog obraza.
Posljednji put se učinilo da je političkog sina pronašao u Igoru, kadrom da zaštiti porodične poslove, prošeta crvenim tepihom u Berlinu i nađe zajednički jezik sa opozicionim trojkama. Ali kod prvog udara Rankovih ministara, mladi Baranin pokazao je da ima meku bradu, a na "Listingu" potvrdio i da mu noge klecaju. Znao je da partiju ne može ostaviti političkom kumu Svetozaru, pretjerano sklonom filozofiji i depresiji. Iako je umješan sa citatima i dvorskim intrigama, ambicioznom kumu je falilo petlje i vještine s parama. Petlju je u političkoj familiji imala sestra Milica, ali je bila previše oštrog jezika i omiljena preko okeana. Zato se, uvijek nasmijani i odani, Duško postavio kao jedino rješenje, iako previše ambiciozan da bi mu sva familija bila data na upravljanje.
Vjerovatno je i samom Dušku bilo neprijatno dok je šef sa bine proklinjao opoziciju što ne umije da iznjedri čovjeka koji bi mu bio dostojan takmac. Mnogi član predsjedništva je u tim riječima prepoznavao vođin prekor što u stranci nema nikog da odgovori na podignutu obrvu. Niti kadrog da na lupkanje kažiprstom uzvrati pesnicom o sto. Svjesni da Aleksandar Andrija nikad neće biti Lukšić, vjerovatno su sa knedlom u grlu gledali šefa kad savjetuje Aleksandra Beogradskog. Sigurno je i sam Đukanović, kao i svaki razočarani otac, požalio što se takav talenat nije rodio u Crnoj Gori. Sposoban da raščlani opoziciju na proste činioce, vješt u zauzdavanju medija i kadar da razmnožava birače kao amebe. Otresit pred saradnicima, čak i pred kamerama, ali i spreman da primi kakvog stefanovića na grudi kao on raznježenog kolegu iz Mojkovca.
Taj mučni osjećaj ljubomornog oca širio mu se grudima i kada je prvi put za govornicom ugledao Aleksu. Morao je tada sebi, makar u bradu, priznati da se nasljednici pojavljuju tamo đe im se najmanje nadaš. Taj momak koji prezire džempere a voli odijela, sigurno ga je bar na momenat podsjetio na sebe samog iz vremena lova na jagnjeće brigade. Istina, probao je Raško da se mršti kao šef, Dritan da drži govore a Milan da podvikne i zaprijeti prstom, ali samo je Aleksa sam mogao da napuni salu i povuče partiju na leđima. Jedino je još, kao nekad šef, obilazio sela i gradove po suncu i snijegu i peo se na binu đe mora i ne mora. Umio da kaže Miliću da je njegovo prošlo i Branu da se ne boji metka ni dva oka u glavi. Spram ukusa publike da bude liberal i konzervativac, smjerni momčić i oštar muž. Imun na Rankove i Lekićeve besjede, baš kao otac nacije na prijetnje Olbrajtove i Solane.
Kad već zbog "nikad više 1918.“ ne može predati političku familiju Aleksandru Beogradskom, otac nacije bi morao što prije da potraži svog Aleksu ili u zagrljaj primi postojećeg. Ako misli da još ima vremena, nek pita bivšu njemačku ambasadorku koja veli da je došlo vrijeme za “prave lijepe mlade i pametne“.
Bonus video:
