Ima više godina od kad sam prvi put na društvenim mrežama uočila fotografije sa Pestingrada, vidikovca iznad Kotora sa kog se dobro vidi i dobar dio Bokokotorskog zaliva. Od tada imam želju da tamo stignem.
No, kad je god tamo išlo planinarsko društvo PSK Montenegro guide meni nekako nije odgovarao termin. Kako su oni obično kretali sa jednog određenog mjesta, a zatim silazili do Kotora gdje ih je čekao prevoz, nekako sam mislila da se do tamo tako mora ići.
Zbog toga nisam ni pokušavala da nađem neki drugi način da pođem sama. Ali… Uvijek taj “gospodin slučaj” koji mi je pri ovim mojim šetnjama češće išao na ruku, što bi se reklo.
Negdje sredinom maja, razmišljajući gdje bi se dokopali malo svježeg vazduha i bili daleko od mogućnosti da nas “zapljuje” korona odlučismo se za Ivanova korita. Kad smo stigli gore iznenadismo se radovima na putu i skoro pa nemogućim parkiranjem.
Pošto nismo imali precizan plan lako smo se preorjentisali i krenuli u pravcu Njeguša. Do tamo je, od raskrsnice prema mauzoleju vodio novi put kojim do tada nismo išli. Nismo preskočili ni jedan vidikovac. Ovaj nam je bio najbolji. Sa njega se savršeno vide Kotorski i Tivatski zaliv kao i Vrmac koji ih razdvaja.
Stigli smo do prevoja Krstac i Etno sela Sveti Georgije ispred kog smo se parkirali. Na samo nekoliko desetina metara udaljenosti stoje dva putokaza. Na jednom stoji da se Krstac nalazi na 939 mnm, a na drugom da ima 843 mnm.
Često pomislim da su oni koji se bave izradom i postavljanjem ovih oznaka više trude da zbune prolaznike nego da im pomognu. No, to je tema za neku drugu priču. Trebalo je da odlučimo gdje ćemo. Lijevo bi nas serpentine dovele do Kotora, a desni pravac je vodio ka Njegušima. Pažnju nam je privukla tabla koja je označavala makadamski put koji je počinjao tačno preko puta etno sela.
Pošto smo prije dvije godine išli do sela Vališta znali smo za Velje i Male Zalaze. Takođe smo znali da je to za nas krupan zalogaj, bar toga dana. Ali rekosmo, ajde malo da se prošetamo pa ćemo se, kad se umorimo, vratiti. Ubrzo smo stigli do Knež dola i još jedne raskrsnice. Intuitivno smo se odlučili da nastavimo lijevo.
Poslije samo nekoliko minuta smo stigli do grupice kuća, nekih baš starih, odavno napuštenih, i nekih malo novijih u koje možda neko nekad i uđe. Tada nije bilo naznake da se ovdje mnogo navraća. Možda ovaj zaselak ima i neko ime, ali ga ne saznadoh. Niti pisaše, niti imadosmo koga da pitamo.
Brzo smo se podigli i iza sebe imali lijep pogled na etno selo koje smo ostavili za sobom, njegovu okolinu, a pogled je dopirao i do Njeguša.
Lagano smo se uspinjali širokim makadamskim putem za koji smo zaključili da je sigurno iz perioda dok su ovim krajevima upravljali Austrougari. Samo su oni pravili puteve ovako temeljno.
I tako, nogu pred nogu ovim finim putem, potpuno nenadano naletimo na putokaz koji nas je ostavio bez teksta.
Pestingrad!!! Nadohvat ruke. Nismo mogli da vjerujemo da je tako lako doći do mjesta na koje smo godinama unazad imali želju da stignemo. Putokaz je rekao 35 minuta. Uzela sam to sa malom rezervom. Kao, uostalom, i većinu putokaza na koje naiđem. Krenuli smo ka cilju unaprijed se radujući. Prošli smo pored neke građevine, poprilično oronule. Sa jedne strane se naslanjala na stijenu.
Na osnovu impozantnih ostataka, u tom trenutku nismo uspjeli da pretpostavimo koja joj je bila namjena. “Sad služi da se na nju postavi markacija” – zaključili smo. Kasnije smo uspjeli da saznamo da su to ostaci kasarne crnogorske vojske podignute početkom 20. vijeka.
Vojska smještena u ovoj kasarni je imala zadatak da sprečava prodor austrougarske vojske, koja je u tom periodu držala veći dio našeg primorja, u unutrašnjost. Kasarna se zvala kao i lokacija na kojoj se nalazila – Lanište.
Posle desetak godina od izgradnje kasarne prodor neprijatelja je uspio te zahvaljujući tome i imamo brojne puteve u ovim krajevima. Ali, to je tema za neku drugu priču.
I sad… mi ne bismo bili mi kad bar malo ne bismo zalutali. Jednostavno je to dio naše tradicije. Slabo koristimo ove moderne načine dolaska do cilja. Nekako nam ne ide. Nekad nema interneta, crkne baterija, neće da se prepozna to što nama treba…
I tako mi pratimo markacije (kad ih ima), ugaženi put, logiku i intuiciju. I zašteka to počešće, ali se ispravimo i ipak stignemo onamo gdje smo naumili.
Pratili smo markaciju ka Pestingradu, ali u jednom momentu put je nastavljao lijevo, a markacija je bila postavljena ispod puta i bila potpuno nevidljiva. Otkrili smo je kad smo se malo uspentrali tim pogrešnim pravcem. Nismo bili sami. Pridružio nam se još jedan par iskusnih planinara. Onda smo se svo četvoro lagano vratili u rikverc jer smo sa uzvišenja shvatili gdje smo pogriješili.
Odavde je uska stazica išla kroz šumu. Uspon je zanemarljiv, ali bi valjalo da se granje malo potkreše. S obzirom na frekventnost ove staze čudi me da to neko nije uradio. Spakovala sam fotoaparat da ga ne ogrebem kroz granje dok nismo stigli nadomak cilja.
Trebalo je “samo” da se spustimo i opet popnemo. S lijeve strane smo imali pogled na koze koje su, malo je reći “pasle pod ručnom”, a malo dalje je pogled sezao do čuvenih kotorskih serpentina.
Kada smo konačno stupili na čuveni Pestingrad nismo bili razočarani. Očekivali smo mnogo i to smo i dobili. Pogled je zbilja nevjerovatan. Ima dobrih fotoaparata i još boljih fotografa sa fantastičnim fotografijama sa ovoga mjesta. Ja nikad nisam u potpunosti zadovoljna.
Nekad mi je kriva svjetlost, nekad aparat, a najvjerovatnije da je do mene (samo što se to, naravno, ne priznaje). Kotorski zaliv je bio u povoljnom položaju prema suncu pa se vidio jasno. Mogla se vidjeti svaka kuća i zgrada kad bi se bolje zagledalo. Napravila sam i nekoliko fotografija telefonom i poslala našem Paju, kotorskom studentu, u daleki Oregon, da baci pogled na voljeni Kotor.
Preko puta se pružao Vrmac. Podsjetili smo se šetnji do Svetog Ilije, a ja i moje noćne planinarske ture do Svetog Ilije i Gornje Lastve koja mi i nije bila baš najbolja ideja. Ali, svako iskustvo je dobro za nešto. Sad ne znam za šta, ali valjda će se vremenom pokazati.
Sa desne strane najraskošniji pogled na najljepši zaliv na svijetu (bar mi smatramo da je tako). Boka, nevjesta Jadrana, koju je moj omiljeni pjesnik, Aleksa Šantić, opisao očaran njenom ljepotom:
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile, Ljepša si od tvoje primorkinje vile I svjetlija si od njenog đerdana.
Nikad se tebe nagledao ne bi’! No da mi je jedno: da postanem valom Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom Da vječito šumim i da pjevam tebi.
Bacili smo pogled do Vranovog brda i drugih mjesta koje smo uspjeli da uočimo, napravili gomilu fotografija i lagano se zaputili nazad. Neosjetno smo se spustili. Uspon je bio malo teži. Moralo se peti sa maksimalnim oprezom. Srećom, vrlo kratko. Ovo se ne odnosi na planinare već na one koji će u laganim patikicama po prvi put da krenu u ovakvu avanturu jer su fotografije sa vrha stvarno dobre. Kako fotografije okoline tako i selfiji.
U povratku smo opušteno hodali ćaskajući o nevjerovatnom slučaju da ovako naletimo na stazu za Pestingrad. Nismo se obazirali na putokaze ni vrijeme koje su pokazivali. Možda griješe, možda su i u pravu, manje je bitno.
Tek, od Etno sela Sveti Georgije do Pestingrada može skroz lagano da se dođe za sat, sat i po vremena. U povratku smo iza stijene koja nam je iz suprotnog pravca zaklanjala vidik ugledali bunar i dvije stare kuće pored povećeg gumna. Nekad se ovdje živjelo, a danas svjedoci tog vremena sve više popuštaju pod njegovim teretom.
Obično blog završim jednim kolažom poljskog cvijeća koje sam “ubrala” fotoaparatom tokom ture (koliko god šala na taj račun Mikeli izrekao). Bilo je baš lijepog cvijeća na putu ka cilju. No, ovaj put nisam izabrala najljepše. Izabrala sam najžilavije, najupornije… Izabrala sam ono koje je poraslo iz stijene, iz kamena, na samoj stijeni Pestingrada.
Obećala sam da ću tokom godišnjeg odmora da budem vrijedna i napišem bar nekoliko blogova (jer se nakupilo materijala, a nastupila je kreativna blokada ili zamor materijala, kako god. Obećala sam jednoj Zorici, Kotoranki koja živi u Beogradu, da ću opisati ovu turu jer bi i ona rado došla do Pestingrada. Korona me spasila pa nisam zakasnila.
Bonus video:
