Kakav je to kongres mladih bio, da želja mine sve fanove druga Leke iz najboljih dana, dok se on u grobu obrće razočaran i u sebe i u drugove. Kako se nijesmo dosjetili da sklonimo petokraku, prefarbamo sve u plavo i nalijepimo evropske zvjezdice, nikad drug Stari ne bi zakazao onaj Brionski plenum...
Kongresu depeesove omladine ne bi našao mane ni onaj podmladak KPJ što je godinama nakon svrgavanja živio u nadi da je povratak druga Leke ipak moguć.
Ne znate ko je drug Leka? Šteta, zvao se Aleksandar Ranković, bio je komunista sa dna kace i najčuveniji šef Titove Udbe. Imao je samo jednu manu - nije mogao da podnese drugačije mišljenje.
U stvari, možda bi ga i podnio da je ijedan član partije uspio da mu ga saopšti. Suzbijao je drug Leka tu pojavu u samom začetku, čim neko pomisli da smije da misli završio bi na dugogodišnjem zatvorskom prevaspitavanju.
Njegove metode zvanično su ukinute na čuvenom plenumu 1966. godine. Nezvanično, istina u znatno blažoj verziji, primjenjivane su sve do pada komunizma.
* * *
Nekoliko godina prije rušenja Berlinskog zida, Lekinoj tradiciji i praksi njegovih ideoloških sljedbenika u Crnoj Gori prvi se na Ulici suprotstavio mladi komunista Svetozar Marović. Kojeg je u to doba s partijom vezivala samo knjižica, po svemu drugom bio je bliži modernoj evropskoj ljevici.
Protestujući zbog manjka slobode, viška birokratije, predugih spiskova mladih na birou i partijskog zapošljavanja, predsjednik Saveza socijalističke omladine zakazao je kongres na - Skalinama. I u intervjuu za državne novine zahtijevao da prestanu izborne prevare, da na svim listama bude više kandidata...
Ništa posebno, reći će današnji omladinci koji ne znaju kako je izgledao jednopartizam... Čudo neviđeno, govorili smo mi sredinom osamdesetih, kad se na pomen višepartizma moralo na ispovijest u Udbu, a onda u apsanu bar na jednu noć...
Svetozar Marović je, po hitnom postupku, ostao i bez funkcije i bez - posla. Tek kasnije su mu dozvolili da nešto mastiljari u nekoj opštinskoj kancelariji u Budvi...
* * *
Prošle su tri i po decenije, ali kongres mladih najbrojnije crnogorske partije ne samo što nije dosegao ni jednu od vrijednosti za koje se Marović zalagao prije pada, nego je više ličio na doba Rankovićevog uspona.
Takvo zaklinjanje "da sa puta ne skrenemo..." nije viđeno još od smrti Josipa Broza i početka odumiranja njegove politike...
Falilo je samo da neko iz podmlatka izgovori one riječi koje je voljeni vođa Milo Đukanović svojevremeno uputio svom voljenom vođi Slobodanu Miloševiću. Da je on "nešto najbolje što se moglo desiti...", samo ne kao tada velikoj Jugoslaviji nego maloj Crnoj Gori...
- Evropski sistem vrijednosti, to je vizija koju je imala i moja generacija kad je ulazila u politiku, trebalo je stvarno imati jak želudac - da ne kažem i ispran mozak - pa ćutke odslušati ove Đukanovićeve riječi.
Je li moguće da nijedan učesnik kongresa nikad nije ni čuo ni pročitao ono što zna cijeli svijet - da se vizija koju su imali, nažalost i ostvarili, i on i njegova generacija iz depeesa zvala "ispravljanje grešaka priučenih boljševičkih kartografa".
Ta vizija koštala je Crnu Goru više od dvjesta mladih života i ko zna koliko mrtvih i osakaćenih širom Balkana.
Materijalni ciljevi te vizije realizovani su okupacijom i pljačkom susjednih država, a potom i vlastite.
Politički cilj te vizije bilo je utjerivanje Crne Gore u veliku Srbiju, koja je skoro deceniju funkcionisala pod imenom SRJ.
Za sve to vrijeme svi oni čija vizija jeste bila evropski sistem vrijednosti okupljali su se oko LSCG-a, Monitora i SDP-a. I bili progonjeni skoro istim metodama kao u najžešćim godinama Rankovićeve Udbe...
Samo su bog i geografija bili na njihovoj strani - Goli otok je ostao u inostranstvu...
* * *
Da je Milo Đukanović uvijek i isključivo samo na svojoj strani, pokazale su i njegove kongresne poruke:
- Na vama je da preuzmete odgovornost za ono što vam generacija koju ja predstavljam ostavlja u nasljeđe?!
Da preuzme odgovornost za decenije diktature i moralne propasti, za opljačkanu domovinu i ugašenu privredu, za endemsku korupciju i uvezeni kokainski rat... - e, to nijedan lider ne bi poželio ni podmlatku najljućeg neprijatelja, a kamoli vlastite partije...
Pozvati se, uprkos tome, na "dobar imidž Crne Gore" - koji je o jadu zabavio cijelu Evropu i polovinu preostalog svijeta - to može samo Milo Đukanović...
- Zadovoljan sam time što će moje potomstvo živjeti bolje od onoga što sam ja naslijedio - priznao je na kraju, ne precizirajući da li misli na partijsko ili vlastito potomstvo.
Što misli o ostalim stanovnicima Crne Gore precizirao je porukom da će to "za šta se borio 30 godina" biti branjeno svim sredstvima:
- Bitka još nije završena... Traži se žestoka borba i žestoka žrtva... Naša divizija... Naši politički protivnici, usuđujem se reći neprijatelji...
A onda je borbenu gotovost podigao do usijanja:
- Mi smo ovo stvorili, mi ćemo ovo braniti do posljednje kapi krvi - zaprijetio je Predsjednik države koje (još) nema, ne precizirajući čiju je krv naumio da proliva.
Da je ima, ne samo da tog 26. juna ne bi uspio da čuje frenetičan aplauz mase mlađanih sljedbenika. Nego bi kraj govora morao nasamo da održi pred nekim od ispisnika iz Vrhovnog državnog tužilaštva...
* * *
Koje je tekovine trodecenijske vladavine naumio da brani, razjasnio je tri dana kasnije.
- Aman ove godine ne otvara, Sveti Stefan ne otvara Miločer - ražalilo se Milu Đukanoviću nad zlehudom sudbom ako iz Crne Gore odu Petros Statis i Vei Seng Pua, na čije je ime uknjižen zakup bisera turizma.
Što ćemo sada bez njihovih para u našem budžetu?
Isto što i do sada, nijesu se ni prije slivale u našu kasu nego u njihovu.
U prvi mah, učinilo mi se da je on samo ljut na sve one koji sumnjaju u zakonitost čudnog sticanja njegovih tekovina.
A onda je pokazao kako iz dubine duše prezire sve nas kojima obraz nije dozvolio da ga u takvom sticanju slijedimo.
- Na Kraljičinoj plaži prodaja piva i ćevapa za jedan euro - nije Đukanović krio gađenje nad onima koje je osiromašio do te mjere da im za more ostaje samo taj jedan euro.
- Svi su došli sa svojim ćebadima i suncobranima - zgadila sam se i ja nad njegovim riječima i počela da se svađam sa (s)likom na ekranu.
Jesu, Predsjedniče, i sve će počistiti za sobom, nemaju oni svog Di-Keja da za njima plaća pranje u Dubaiju.
I ne stide se svog siromaštva, doći će ponosno i na zimu. U onim istim džemperima koje ste u istoj radnji kupovali prije trideset godina.
I nemojte nikad više da kažete kako "pokušavaju da otuđe nešto što nije njihovo"!
Nego čije je, Predsjedniče?
Da nije možda Vaše?
P.S. Taman kad završih svađu s Predsjednikom, stiže vijest da je premijeru bila važnija vidovdanska liturgija nego razgovor sa stočarima koji mjesecima traže njegovu pomoć. Na takvu drskost stvarno nemam što da kažem osim - pomozi, bože, ako te iđe ima...
Bonus video:
