U kratkim agencijskim izvještajima naslućuje se strah. Prvo se kaže da je oko 300 avganistanskih vojnika pobjeglo pred talibanima u Tadžikistan, potom se izvještava o još ponekom ilegalnom prelasku granice, da bi na kraju bilo objavljeno da je ukupno 1.037 pripadnika avganistanskih snaga bezbjednosti iz provincije Badahšan u posljednja tri dana ušlo u Tadžikistan. A onda kratka klasifikacija ovih vijesti iz palate avganistanskog predsjednika Ašrafa Ganija u Kabulu: strah od okrutnosti nadolazećih talibana nagnao je muškarce da spas nađu preko granice. Pa se predsjednik se stoga puno zahvaljuje Tadžikistanu na prijemu.
Ono što se ovih dana dešava u Avganistanu sudbonosno je iz više razloga. Samo nekoliko dana nakon što su SAD povukle svoje posljednje kopnene trupe iz zemlje, talibani napreduju izuzetnom brzinom i osvajaju teritorije. Fikcija kojom su Amerika i njeni saveznici pokušali da opravdaju povlačenje iz Avganistana, naime da postoji nekakav mirovni proces sa islamističkom milicijom koji će uskoro dovesti do sporazumnog rješenja, se raspada. Sada postaje sve očiglednije: talibani ne računaju na razgovore, već na trijumf sopstvenog oružja i pobedu.
Prvi aspekt: gdje to islamisti pobjeđuju i kuda to protivnički vojnici bježe od njih? Na sjeveru, gdje talibani nikada nisu bili, jer tamo živi samo malo Paštuna, pripadnika etničke grupe iz koje potiče većina talibana. A to znači: talibani upravo osvajaju posve novi teren. Drugi aspekt: provincija Badahšan je žarište u kom se geostrateška eksplozivnost Avganistana vidi kao nigdje drugdje.
“Great Game” oko Avganistana
U 19. vijeku Britanci i Rusi borili su se za vlast u Avganistanu. „Velika igra“ - tako je nazvan ovaj sukob. Ruski carevi - svi poslije Petra I: Njemci iz vojvodske familije Oldenburg - Avganistan su doživljavali kao usputno stajalište na putu ka jugu, ka vodama bez leda i internacionalnim trgovinskim putevima. Stratezi britanske kraljice Viktorije - i ona Njemica iz kraljevske familije Hanover - bili su ubijeđeni da vladanje srcem Azije može značiti i vladanje ostatkom svijeta. Poslije decenija rvanja, evropska carstva su se složila da tretiraju Avganistan kao tampon državu između svojih sfera uticaja.
Pa su zato definisali avganistanske granice. Južne - prema tadašnjoj Britanskoj Indiji i današnjem Pakistanu - nacrtao je britanski diplomata ser Henri Mortimer Durand. Koji se potrudio da područje Badakhshan bude dodijeljeno Avganistanu, a ne Britanskoj Indiji. Očigledno vrlo proračunato: tek time je Kina postala - makar vrlo kratkim graničnim odsjekom - susjedna zemlja Avganistanu a time potencijalno još jedna zainteresovana strana za tampon zonu. Tako Britanci više nisu bili jedini suočeni sa Rusima, a vjerovali su da Kinu mogu bez problema lako kontrolisati.
I danas su igrači skoro isti. Samo što se odnos snaga promijenio. A ser Mortimera bi vjerovatno obuzeo apsolutni užas kad bi vidio šta se upravo događa.
„Danas je Rusija ključni igrač u reorganizaciji regionalnog konteksta Avganistana“, kaže Imtiaz Gul, direktor “Center for Research and Security Studies” u pakistanskoj prestonici Islamabadu. „Razlog za to je što Moskva ima veliki uticaj na avganistanske centralnoazijske susjede i što djeluje u bliskoj koordinaciji sa Kinom.
Između svih ovih aktera postignut je jasan konsenzus, kaže Gul. Naime, da talibani teško mogu biti lišeni vlasti u zemlji. Pa da će u buduće svi morati da rade sa njima. „Nijedna od ovih država nikada neće intervenisati u Avganistanu da zaustavi talibane. Vidjele su kako su SAD tamo omanule sada, a SSSR već osamdesetih godina.” Gul misli da može da predvidi kako bi moglo da ispadne finale igre u Avganistanu.
„Trenutno talibani uglavnom osvajaju ruralna područja i male gradove. Oni namjerno ne uzimaju veće gradove. Umjesto toga, opsijedaju ih.” A cilj: gradsko stanovništvo trebalo bi dobrovoljno da prihvati vladavinu Talibana, makar formalno dobrovoljno. A realno zbog poteškoća u snabdijevanju kao rezultat opsade. „Talibani će u finalu slijediti isti obrazac i sa Kabulom“, kaže Gul. „Međunarodni akteri - uključujući Rusiju - upozorili su talibane, kao prvu crvenu liniju, da ne smiju da umarširaju u glavni grad. Ali ako umjesto toga opsijedaju Kabul i on se preda, e onda naravno mogu.”
Druga crvena linija koju su Rusija i Kina povukle u skladu sa zahtjevima Zapada: Avganistan ne smije ponovo postati stari Emirat, čak ni pod dominacijom talibana - drugim riječima, nema restauracije ultrareligiozne Kraljevine iz 90-ih. Da li će Talibani pristati na slobodne izbore na koje poziva trenutna vlada Ašrafa Ganija? Mogu li ih regionalne sile primorati na to? Gul ne želi da precizira. „Talibani mogu biti omekšani uspjehom. I oni znaju da regionalne snage od njih očekuju umjerenost i modernizaciju.” Ali da se upravo diktature Kine i Rusije bore za demokratski Avganistan: to je nezamislivo.
Masovni egzodus i ostali rizici za stabilnost
Za Pakistan, trenutni razvoj bi trebalo da bude uspjeh. Jer su pakistanska armija i obavještajne službe podržavale uspon talibana tokom 1990-ih i još su u bliskom kontaktu sa ovom milicijom. Mnogi vjeruju da bi pobeda talibana zato bila i pobjeda Pakistana. Gul ne želi da komentariše ovo, ali ističe da sa razvojem situacije u Avganistanu postoji i rizik za Pakistan: „Ako tokom napredovanja Talibana izbije haos i ljudi masovno budu bježali preko granica, Pakistan se teško može zaštititi“.
Sa oko 2.560 kilometara dugom granicom sa Avganistanom, koja uglavnom vodi kroz neprohodne planinske predjele, Pakistan se ne može distancirati od događaja u susjednoj zemlji. „Čak i ako pokušamo da zatvorimo granice, stotine hiljada Avganistanaca i dalje bi mogle da emigriraju u Pakistan.“ Tako je bilo i tokom 80-ih i 90-ih. Tada je invazija sirotinje blokirala razvoj pogranične regije Pakistana decenijama. Siromaštvo i razbijene porodične strukture takođe su stvorile plodno tlo za teror Al Kaide i drugih grupa, koji je finalno dosjegao Evropu i Ameriku.
Ali masovni egzodus je samo jedan od rizika za stabilnost. Gul vjeruje da je potpuno moguće da se sukob u Avganistanu nastavi. Čak i ako Talibani prevladaju. „Drugi igrači poput Zapada ili Indije mnogo su uložili u zemlju. I nastaviće da podržavaju ostale, nepaštunske etničke grupe, ako budu pružale otpor Talibanima.”
Osim ako ideja ser Mortimera novim kompromisom opet ne bude dovedena ab absurdum. S obzirom na dramatična dešavanja, indijski ministar spoljnih poslova Subramanjam Džaišankar je odletio na hitne konsultacije - u Moskvu. Ne u London i ne u Vašington.
(Die Welt) Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
