Kakav je to virtuelni kongres divljenja bio, toliko podrške Milo Đukanović nije dobio još otkako je voljenom narodu donio državu.
- Svaka čast, tako radi pravi Predsjednik, djeca treba da žive sa ocem koji ih voli a ne sa majkom koja to nije - nijesu uoči Dana borca brigade pristalica krile oduševljenje ljudskošću svog vođe...
- Bravo za Đukanovića, nikad za njega nijesam glasao, išao sam na sve proteste ali sad ga podržavam - nije zaostajala ni vojska protivnika Đukanovićeve politike...
Odavno jedna laž nije tako ujedinila Crnu Goru, i to uprkos činjenici da je puna istina bila poznata već dan nakon hapšenja. Zahvaljujući prvo nevladinim organizacijama koje se bave nasiljem u porodici, a onda i pravosuđu koje uglavnom ne uspijeva da se izbori sa nasilnicima.
Do hapšenja, naravno, nije došlo zato što je otac kršio zakon berući drva da bi prehranio djecu. Nego zbog toga što je vlastitoj djeci upropastio djetinjstvo, zabranjujući im da viđaju sopstvenu majku.
Od hapšenja do pomilovanja proteklo je petnaest dana. U normalnoj zemlji, to bi bilo dovoljno da institucija zvana Predsjednik od svih ostalih institucija, kakve god da su, sazna sve činjenice i donese normalnu odluku.
Nažalost, Crna Gora odavno nije normalna. A koliko njenog Predsjednika zanimaju činjenice najbolje pokazuje odluka da državnu milost ukaže osobi koja je zakone te države u više navrata prekršila na štetu - vlastite djece.
Ocjenu normalnosti mase koja je takvu odluku podržala prepuštam nadležnim psihijatrijskim klinikama.
* * *
Sve je počelo 17. juna, snimkom na društvenim mrežama. Čije širenje država nije zaustavila, iako je na to obavezuje i domaće i međunarodno zakonodavstvo.
Kršenje svih pravnih i moralnih principa nastavljeno je istog popodneva i sjutradan. Traje i dalje, širenjem lažnih vijesti i govora mržnje koji država još ne pokušava da zaustavi.
Kučka od majke, bio je jedan od prvih komentara sa dvocifrenom podrškom (84). Koga briga za to, država reaguje samo kad se slična riječ uputi nekom funkcioneru. Sjeća li se još ko onog zlosrećnog momka sa Fejsbuka koji je popio kaznu prije nego što je objavu vidjelo dvadesetak prijatelja...
Bruko od majke, pričaš da su komšije ugrozile privatnost djece a ti ih ugrožavaš, nije krilo oduševljenje 189 navodnih branitelja dječjih prava.
Godinama nije brinula o djeci, pouzdano je znalo 100 istomišljenika. Uprkos tome što se nadležni sud oglasio za manje od 24 časa. I do detalja objasnio kako je upravo otac godinama zabranjivao majci da uopšte vidi svoju djecu, a kamoli da o njima brine.
Hoće li ova nemajka odgovarati, nju treba kazniti - čak 501 osoba gonila bi nevinu ženu.
Džaba saopštenje suda, zaludu objave nevladinih aktivistkinja koje su i prije i poslije toga predočavale dokaze da je ona bila i žrtva nasilja...
Hiljade ljudi uporno su nastavljale da brane tog "predivnog oca kojeg deset policajaca hapse jer je brao drva da prehrani djecu"...
* * *
Da on nije brao drva, jasno je svima. Da smo svi obrali bostan zato što se pravo javnosti da zna pretvorilo u obavezu širenja laži i mržnje nije jasno samo - državnoj vlasti.
Nije to od juče, niti od 30. avgusta, trideset godina proveli smo u sistemu utemeljenom na lažima, mržnji, podvali, prevari... Ali, to novoj vlasti ne može služiti kao opravdanje da se protiv sistema koji je kreirao bivši režim bori rijetkim ličnim primjerom vladajućih političara i još rjeđim apelima.
Od toga čiji će partijski kadrovi ući u Vladu mnogo je važnije kako da mržnja izađe iz javnog govora.
Časove očigledne nastave trebalo bi prvo da održe upravo one partije čiji su istaknuti aktivisti dali izuzetan doprinos javnom linču jedne majke.
Prije nego što se taj linč iz virtuelne realnosti prenese na uličnu...
Trebalo bi, ali znam da neće. Lakše je glasače držati na okupu lažima i mržnjom nego istinom koja bi u laži uhvatila partijsko rukovodstvo.
* * *
A istina je da je otac nad čijom se zlehudom sudbom rone suze kažnjen zatvorom nakon "intenzivnog odbijanja da preda malodobnu djecu majci".
I godinama upozoravan da će, ako to ne uradi milom i u korist svoje djece, morati da ih predaje - silom zakona.
Sud je utvrdio i da su djeca "samo u prisustvu oca intenzivno odbijala da idu kod majke".
Čim je zaprijetila snaga države i prvi put mu dosudila 15 dana zatvora, otac je pristao da sarađuje. A djeca naprasno prestala da odbijaju odlazak kod majke i s njom "provela kvalitetno i mirno vrijeme".
Kad su svi uvidjeli da i kćerka i sin rado idu kod nje, nastavio je sa "pređašnjim ponašanjem, koje je kod djece izazvalo negodovanje i ponašanje koje zabrinjava".
Nije pomagalo ni pravo da gledaju majku dva puta nedjeljno. Niti je od koristi bio zakon koji kaže da "do svoje 15. godine djeca ne mogu samostalno odlučivati hoće li ostvarivati kontakt sa roditeljem sa kojim ne žive".
Otac i dalje nije htio da shvati kako je "dužan da očuva osjećaj prihvaćenosti i pripadnosti drugom roditelju", te da nikako "ne smije doći do otuđenosti djece od roditelja sa kojim ne žive".
Štur je ovaj rječnik suda, ali ne baš toliko da se ne vidi zbog čega je u toku postupak za izmjenu odluke o povjeravanju djece ocu...
* * *
Sve ovo i još mnogo drugih detalja iz opširnog saopštenja bilo je poznato dan poslije emitovanja snimka koji je najviše naškodio djeci. I tek će da im izaziva traume, kad vršnjaci krenu u akciju...
Oni koji su na bilo koji način učestvovali u javnom referendumu za oca i protiv majke bili su dužni bar da pročitaju ocjene suda, prije nego što prihvate presudu krivičnog vijeća društvenih mreža. Prava krivica, ipak, pripada državnim institucijama.
Resorno ministarstvo obećalo je da će zahtijevati utvrđivanje odgovornosti i vlastite i svih ostalih. Još nije utvrđena.
Centar za socijalni rad pokrenuo je postupak preispitivanja ponašanja svih učesnika u događaju. Još nije završen.
Majka je podnijela krivične prijave protiv više lica koja su snimala i dijelila video-uradak koji djeci neće dozvoliti da do kraja života zaborave 17. jun 2020. godine. Još ne znamo šta je bilo sa tim prijavama.
Ministarstvo unutrašnjih poslova zaključilo je da je u ovom slučaju postupalo zakonito. Još nije utvrđeno da li i pravedno.
U jednom, MUP jeste bio u pravu: "privedeni otac djece u kontinuitetu nije postupao u skladu sa rješenjem kojim se majci omogućava da, na svojoj adresi, nesmetano održava lični kontakt sa djecom".
A onda je, iz neobjašnjivih razloga, apelovao na nadležne organe "da iskoriste sve zakonske mogućnosti i da se u interesu djece omogući izlazak na slobodu" - upravo takvog oca...
* * *
Taj "nadležni organ" zove se - Predsjednik. "Zakonska mogućnost" koja njemu stoji na raspolaganju jeste - pomilovanje.
Da se od kohabitacije pravi sprdnja - nije prvi put. Ali, jeste prvi put da žrtve tog državnog bezobrazluka budu djeca.
Nažalost, ne i posljednji...
P.S. Nije posljednja prilika, ali jeste krajnje vrijeme da lideri partija - u vidovdanskom slučaju (pro)srpskih - preuzmu odgovornost za posljedice vlastitih izjava. Imunitet koji njih štiti od optužnica za javnu riječ, ne važi za njihove sljedbenike ni u Crnoj Gori a kamoli u susjednim zemljama. U svakoj od sedam država bivše SFRJ negiranje njihovog postojanja jeste krivično djelo. Ko ne vjeruje, neka pokuša da na mitingu u Beogradu samo jednom vikne da je Srbija - hrvatska zemlja. Ili albanska, daleko se kazalo...
Bonus video:
