Okac

Od svih drugova iz detinjstva, njega sam u poslednjih nekoliko godina najčešće sretao. Možda jer je, za razliku od mene, uvijek ostajao na istom mjestu, na koje sam se ja redovno vraćao. Pogled njegovih zelenih očiju ispod šiški, prćast nos sa dosta pjega i nešto sjetno u izrazu lica govorili su mi da se on najmanje promijenio od nas, dječaka iz socijalističke bosanske kasabe.

Zastao bih pred njim, dugo bismo se netremice gledali, a onda bih ja rekao: Sjećaš li se kako smo se sa devet godina popeli na Vis? Naravno da se sjećao, mada ništa ne bi rekao i mada je od tada prošlo skoro 50 godina.

Za pola vijeka na Balkanu umiju da propadnu po tri države, rodiš se u jednoj, živiš u drugoj, umreš u trećoj. Ako dovoljno dugo poživiš, nadmudrio si sve tri, jer je svaka u jednom trenutku od tebe zahtijevala da za nju i umreš.

Okac je bio žilav i trbušast. Šutirao je loptu lijevom nogom, nije bio driblerski nadaren kao njegov stariji brat Nečko, ali ako ne pojuriš za njim baš kada on usitni kratkim kracima uz aut-liniju, više ga nisi mogao stići. Odigrali smo zajedno prvu utakmicu pionirskog tima u istoriji FK Jedinstva. Ja sam branio jer nije niko htio i primio sam pet komada, a Okac je po desnom krilu nekoliko puta pretrčao beka protivničkog tima ali nije umio da se na vrijeme zaustavi pa bi se s loptom sjurio preko golaut-linije u baru koja se tamo pravila jer su majstori koji su pravili drenažu taj dio sfušerili.

Mi „zgrađani”

Počeli smo da se družimo jer smo bili djeca roditelja nasukanih na nekoliko stotina urbanizovanih metara, okruženih selima i brdima. Ljudi koji su u kasabu dolazili sa različitih strana stanovali su u zgradama. Bilo ih je svega nekoliko. Do opštinske zgrade gdje sam živio iznad kancelarija, u komšiluku su bile dvije žute dvospratnice, tipski urađene po jugoslovenskom receptu iz šezdesetih - balkoni sa gvozdenom ogradom i rupe ventilacionih odvoda na fasadama kao akne.

Osam srećnih porodica po zgradi.

Muškarci u potkošuljama nadneseni nad „fićin“ motor kao konzilijum ljekara, žene koje u kućnim haljinama i klompama, sa viklerima u kosi pretrčavaju hodnike zgrade da bi se okupile kod jedne, iznad fildžana, kao proročki konzilijum.

Djeca koja s namazanim parčetom narodnog hljeba u čoporu odjure ko zna gdje i pojave se u sumrak sa vučijom glađu.

Okac je bio iz druge žute zgrade. Radeljaši, Kalajdžići, Vukotići, Radovanovići, Radivojevići, Senići, Ćatići - bili su narodna milicija ili prosvjetari, kadrovi potrebni opštini koja je zamišljena kao novi centar za novo doba.

Djecu ovih doseljenika, svejedno da li su došli iz Pomoravlja, Hercegovine ili iz nekog bosanskog grada, njihovi školski drugovi koji su rasli u privatnim kućama sa okućnicama i voćnjacima, zvali su „građani“. Budući da kasabica u pokušaju još dugo neće biti grad, bolji izraz bio bi - „zgrađani”.

Osvajanje svijeta

Okca, mene i još čopor djece koja su odrastala uz nekoliko stotina metara asfalta koji se sa obje strane završavao makadamskim putem - na zapad prema Tuzli, na istok prema Zvorniku - povezivala je ta etiketa „građana“ koja je, u odsustvu grada a u prisustvu nekoliko zgrada gradskog tipa, neminovno poprimala ironičnu boju.

Nama je to bio jedini svijet i jedino - a time i najbolje moguće djetinjstvo. Ispostavilo se da među svom tom djecom Samir, sin geometra, Dževad zvani Okac, sin milicionera i ja, učiteljičin sin, imamo najviše volje da osvajamo okolni svijet.

Iza asfalta je prema prvim majevičkim padinama kao bačeni livadski plašt prošaran stablima kruške i jabuke, mamila Huseinova njiva. Kada smo očima nadrasli njenu visoku travu ukazao nam se sljedeći cilj - brežuljak obrastao grabom. Zvali smo ga Prva šuma. Uskoro smo je poznavali kao svoj džep.

Iza Prve šume su proplanak i livade zvane Paljevine bile poligon za igre koje su se zvale „klis“ i „krmače“. Bacanje ručno napravljenog koplja, odapinjanje strijela.

Iza proplanka se protezala Druga šuma, gušća i tajnovitija od prve. U njoj smo govorili šapatom.

Presijecao ju je put za Jajiće, brdsko selo sačinjeno od muslimanskog i srpskog dijela.

Šikare sa obje strane puta i močvarne udoline zvali smo „česte“. Tu smo na ledu ispod kojeg se crnio smrznuti mulj igrali hokej - obuća plastičnog đona odlično je zamijenila ,sličuge‘ kako smo zvali klizaljke, pretvorivši njemačku riječ “Schlittschuhe” (cipele-sanke) u riječ nerazumljivu govornicima njemačkog. Na svim tim mjestima bio sam sa Okcem, Samirom i drugim ,zgrađanima’.

Hodanje na vodi

Ljeti bismo već odlazili na dva ,kupališta’ na Spreči. Rijeka je izvirala u brdima na istoku, da bi dolinom ispod brda Vis, za koje bi danas jedan bosanski doktor sa smislom za biznis odmah utvrdio da je piramida, tekla na zapad prema ušću u Bosnu. Nekoliko kilometara Sprečanskog polja dijelilo je zgrade varošice od dva vira - tako smo zvali proširenja u rječnom koritu: Zmajevac i Kazan ili - Panjevi, jer su usred vode bila dva panja na koja su se penjali najjači i branili se od drugih koji su željeli to privilegovano mjesto. Onaj koji je stojao na jednom od panjeva izgledao je kao Isus koji hoda po vodi.

Naravno, ponekad bi se i Okac nakratko domogao panja. Pomodrelih usana bi prkosno podigao ruke kao Stjepan Filipović pod vješalima, a druge dječije ruke već su ga grabile za gležnjeve i povlačile u mutnu vodu.

Treba li reći da su skokovi na glavu između dva panja bili najveći ispit hrabrosti koji se ponekad završavali sa čvorugama i posjekotinama na glavi.

A iznad Spreče nadnijela se gromada Visa.

Najstrmijom stranom

Jednog dana smo odlučili da se najstrmijom stranom popnemo na vrh piramide. Samir i ja smo ponijeli neke rančiće, a Okac cijelu školsku torbu. Šta je unutra nije nam rekao. Svako je od johe odlomio podeblji štap. Krenuli smo nizvodno. Bilo je ljeto, sunce se penjalo u zenit. Zastali smo kod izvora sa kojeg niko nije pio vodu otkako je Hajduk iz obijesti vršio nuždu u njega. Očistili su ga, ali vodi, ledenoj i okrepljujućoj, niko nije prilazio. Strmina pred nama je izgledala kao zid. Kamen na kamenu. Penjali smo se već pola sata. Ponekad bi nam se plastične sandale proklizale, niz brdo bi krenula kiša kamenčića koje smo pratili pogledom. Razvili smo se “u strijelce” kao njemački vojnici u partizanskim filmovima kada pretresaju šumu. Nismo se usuđivali da se često osvrćemo. Brektali smo i roktali, režali i psovali. Poslednji metri su nagovijestili trijumf, kamenje je ustuknulo pred travom i borovim iglicama. U hladu borika na vrhu sjeli smo i opčinjeni zurili u dolinu. Zgrade u kojima smo živjeli bile su daleke kutije šibica na ivici obronaka Majevice, šačica ljudskih zdanja u moru zelenila. Poneki prozor bi bolno preusmjerio sunce ka našem oku. Stvari obuhvaćene mnogo većim okvirom odjednom postaju lijepe.

Silazak

Naš prvi susret sa panoramom zavičaja nije bio poslednji, ali je ostavio najdublji trag. Nismo o tome razgovarali. Samo smo sjedjeli zajapureni i upijali raskošan prizor. Samir i ja smo izvadili po paštetu i okrajak hljeba, a Okac Zinetinu pitu. Nju je morao da podijeli s nama. Nije mu bilo žao. Sišli smo najmanje strmom stranom preskačući ograde livada na mjestima označenim drvenim stepenikom. Vis nas je tjerao da trčimo nizbrdo po njegovom baršunastom stomaku, nismo mogli i nismo htjeli da se zaustavimo.

U podnožju, u zaseoku iznad Spreče, začuđeni dječak, drug iz naše škole, upitao nas je otkud mi tu. Umjesto odgovora pitali smo ima li vode. Doveo nas je do bunara u dvorištu. Limena kofa na škripavom točku i struganje lanca. Posuo nam je prvo da se umijemo ledenom vodom. Onda nas je pustio da se napijemo iz kante. Bolju vodu u životu nećemo piti.

Djetinjstvo sedamdesetih

Mnoge stvari smo zajedno radili. Prva projekcija filma “Debelog i mršavog” (kako smo zvali Stanlija i Olija) i smijeh do suza u sali Narodnog univerziteta, koji je, upkos zvučnom imenu bio jedva nešto više od barake. Gledanje utakmica svjetskog prvenstva na crno-bijelom ekranu pod šatrom koja je građevinskim sezoncima, zaposlenim na asfaltiranju puta Tuzla-Zvornik služila kao menza. Tamo smo pokupili nove psovke iz cijele Jugoslavije.

Potom svi špageti-vesterni, partizanske epopeje i poneki Brus Li u sali doma kulture. Koškanje oko lopte, šepurenje pred djevojčicama, šunjanje kroz podrume i plašenje prolaznika lajanjem. Našli smo staru vreću cementa, namazali lica kao indijanski ratnici i proglasili sposobnost gledanja kroz zidove. Za tu vrstu svinjarije slijedile su ćuške od iznerviranih majki koje su prale na ruke.

Okac je vratolomno vozio svoj “poni” i najduže znao da ga balansira u mjestu.

Nas trojica smo od radio-amatera Marike naučili Morzeovu azbuku i položili radio-amaterski ispit. Ali Okac poslije toga više neće biti sa nama. Njegovi su odselili za Tuzlu kada je završio osnovnu školu. Mada smo i ja i Samir poslije išli u tuzlanske srednje škole, rijetko sam ga viđao.

Sjećaš li se Visa, druže?

Nisam spomenuo - Okac je u jednom trenutku prestao da raste. Mi smo nastavili da džigljamo. Mada je tako u odmjeravanju snage došao u neravnopravan položaj, nije nijednom ustuknuo pred većima. Bio je srčan. Kada sam pročitao Limeni doboš Gintera Grasa u kojem njegov glavni lik Oskar Macerat odbija da dalje raste iz prezira prema licemjernom svijetu odraslih morao sam da pomislim na Okca.

Mnogo kasnije smo shvatili da je taj problem dio šire bolesti. Ona je počela da napreduje već kada je upisao fakultet.

Onda su nas životi rasijali u razne gradove, a poslije ratovi u razne zemlje.

Ipak, Okca viđam najčešće. Sahranjen je 2011. na Gradskom groblju Trnovac u Tuzli, a dvadesetak metara dalje društvo mu od od novembra 2017. pravi moja majka.

Sa lijepog nadgrobnika koji su mu podigli njegovi, gledaju me zelene oči ispod šiški. Prćast nos sa dosta pjega i nešto sjetno u izrazu lica govori mi da se on najmanje promijenio od nas, dječaka iz socijalističke bosanske kasabe - jer je umro prvi. Ovu priču o našem detinjstvu mogao bi da potvrdi i Samir, ali on je daleko odavde, počeo je najprije jedan novi život u Australiji, a potom drugi u Njujorku.

Zastajem i ovaj put pred Okcem. Sa Trnovca se Tuzla vidi skoro kao naša kasaba sa Visa. Dugo se netremice gledamo, a onda ga u sebi pitam: Sjećaš li se kako smo se sa devet godina popeli na Vis?

Naravno da se sjeća, mada ništa ne kaže i mada je od tada prošlo skoro 50 godina.