Megdandžijski narativ vrlo je živ u “Vučićevoj galaksiji”. Nakon Gazdinog susreta sa “secikesama”, duh fizičkog obračuna se proširio i do najudaljenijih krajeva galaksije, do najbeznačajnijih satelita u svojim predvidljivim (i nepromjenljivim) orbitama…
Nakon nedavnog crnogorskog obračuna u Mažestiku, pomislio sam - zar u Mažestiku. Ostalo mi je, očigledno, sve bilo jasno.
Jer, bez obzira što je taj hotel danas, a očito nije ono što je bio (čujem da danas tamo sjede isluženi CG obavještajci i oni koji vjeruju da to jesu), riječ je o orgiji primitivizma na jednom od kultnih mjesta “onog” Beograda. Kada se ovako nešto kaže za nekadašnji Mažestik, budite sigurni da to nije puka fraza.
Dobro se sjećam Mažestika osamdesetih godina, još su tamo bili i Generalski i Crnogorski sto, u punom sastavu, sa oslobodiocem Beograda, generalom Dapčevićem, koji se, ako je prisutan, najviše čuje… Tu je uvijek sjedjelo nekoliko narodnih heroja. Često je tu bio i legendarni Du Će, uvijek u lavirintima crnogorskih i složenih ruskih tema.
Šef sale, mislim da se prezivao Lazarević, bio je omiljeni “stojeći” sagovornik narodnih heroja, ali i Crnogoraca bez ovoga zvanja, kao i cjelokupne jugoslovenske pjesničke bratije koja se tu nešto učestalije pojavljivala u svečarskim danima oko Sajma. Crnogorskim studentima Lazarević je znao reći - Jado, jesi li jeo što danas… Idi tamo na supu, i poslao bi vas, ukoliko ste zaista bili gladni, u onaj izdvojeni, prednji dio restorana, koji je za dana uglavnom bio prazan.
Krleža je, nakon Drugog svjetskog rata, odsijedao u Mažestiku. Odatle je otišao na onaj prijem, gdje su ga u salu uveli Zogović i Đilas. Za klavirom je ležerno prebirala po dirkama Melita Lorković. Fric je mangupski rekao - Ova dama i vama svira. A Đido, još mangupskije: Ajde, bogati, nije ona Miroslav Krleža pa da joj se to gleda…
Crnjanski je, nekoliko mjeseci nakon povratka 1966, u Mažestiku zakazao večeru sa prijateljicom koju nije vidio gotovo trideset godina. Došao je, posjedio, onda otišao. Konobaru je rekao - Kada ovdje dođe jedna dama, recite joj da je tu, do prije pola sata, sjedio Miloš Crnjanski. Kakav omaž sopstvenoj, okeanskoj sujeti. Kakva vjera u sjećanje, jedino i samo…
Ja imam razloga i za jedan vrlo ličan odnos prema tom beogradskom toposu: u Mažestiku sam, u jesen osamdeset treće, upoznao Danila Kiša.
Svježa epizoda sa političarima i slomljenim nosom, samo potvrđuje kakav je polusvijet danas na sceni. Vjerovatno je to neki njihov uvod u “pregovore” vladajućih koalicija.
Zastiđe i bruka bilo koje vlasti, oni bi, ovakvi, to bili u bilo kojoj verziji kosmosa. Koliko god se ponašao opoziciono u odnosu na Krivokapićevu vladu, prisustvo DF u vlasti je neupitno, makar po dubini. Takođe, i najveće gluposti ove vlasti moguće je pripisati upravo sferi uticaja DF. Njihovo djelovanje, ali i poruke koje šalju stranačkim zapošljavanjem i nepotizmom, mogu učiniti da pomislite da nije promjena ako jedan diletantizam zamijenite drugim. I zaista, to nije promjena. Tada imate diletantizam kao sudbinu, a to je već za drugačiji tip analiza.
Kakvo vrijeme, takve i persone… Nekada se Mažestik pominjao zbog Crnjanskog i Krleže, a danas zbog crnogorske političke posluge novog Vožda i njihovog divljanja. E, da je Mandić bar ponio Vulinovu sablju, posjekli bi čovjeka, ljudski, a ne da ga mrcvare...
Uzgred, nije da i pomenuti velikani nisu bili skloni tuči, ali oni su to lično radili, ne preko sinova ili posrednika. Njihova slavna predratna tuča (“Krleža udari ljevicom, Crnjanski uzvrati desnicom”, kako je opisao jedan svjedok), desila se, u hotelu Moskva, ipak ne u Mažestiku.
Duh tuče u Mažestik doveli su crnogorski primitivci. Njima to dobro ide svuda, nije važno mjesto i njegova mitologija.
Bonus video:
