Povratak u prošlost: Veliki (Velji) i Mali Zalazi

Kad se Podgorica početkom maja konačno “otvorila” nismo znali kud bismo prije krenuli. Imali smo veoma ambiciozan plan tura za ovu sezonu, a već smo debelo kasnili s početkom. Zbog predstojećih vrućina i nenadano velikog snijega na sjeveru prvo smo krenuli ka primorskim planinama.

Subra je bila naš prvi izbor (blog o Subri će, nadam se, biti naredni), a Veliki (Velji) i Mali Zalazi drugi. Prije nego što smo se zaputili ka Zalazima, o njima nisam znala skoro nikoliko, nekako su mi, što bi se popularno reklo, “prolazili ispod radara”.

Kad smo prije tri godine išli do sela Vališta negdje sam pročitala da se smatra (mada bez dokaza) da su ona bila katun Malih Zalaza. I pored toga, ja te toponime i dalje nisam vezivala za sela, nego sam mislila da se radi o vrhovima.

Prošle godine u šetnji bez cilja koja nas je od prevoja Krstac dovela do Pestingrada, vidikovca sa fenomenalnim pogledom prema zalivu i Kotoru, vidjeli smo tablu na kojoj je pisalo: Veliki i Mali Zalazi.

Kad sam krenula da se informišem koliko do tamo treba vremena i kakva je staza – bila sam frapirana: Velji i Mali Zalazi su sela! Vjerovatno se dosta vas sad smije i kaže: bože, gospođo, kako si ti needukovana. Ali isto tako mislim da je veći broj onih koji nikad nije ni čuo za njih.

Elem, kad sam se “udubila u materiju”, vidjela sam da na ovu temu ima vrlo malo toga da se pročita, a to što ima su sve opisi uspona sa primorja, gdje se uspinje preko 1000 metara. Ja uvijek tražim lakši način jer je i taj lakši za mene ponekad pretežak. Iako nisam našla nijedan detaljniji tekst sa opisom ture sa prevojem Krstac kao početnom tačkom, nismo se pokolebali.

Stara družina: Sanja, Duško i ja, podržani Dasterom, sredinom maja, bila je spremna da se upusti u avanturu zvanu Velji i Mali Zalazi. Do prevoja Krstac se sad stiže lagano, novim putem koji od Cetinja ide preko Njeguša. Preko puta etno sela Sveti Georgije desno iz pravca Njeguša se odvaja makadamski put.

Duško je htio da isproba koliku podršku će Daster da nam pruži. Stigli smo do sela Knež do, udaljenog kilometar od prelaza i od njega produžili još kilometar. Vozio bi nas on i dalje, ali je put bio uzak, ni mimoilaženje ni okretanje nam nisu djelovali kao realna mogućnost, te smo ga izmolile da stane na prvo proširenje na koje smo naišli.

Kasnije se on kajao što nas je poslušao. Mi nismo. Čim smo nastavili pješke putem ugledali smo more. Oduševili smo se kao mala djeca.

Ispred nas je pogled, preko kotorskog dijela zaliva, stizao do Orjena gdje je naše iskusno oko odmah uočilo Subrin amfiteatar i Veliki (Zubački) kabao, najviši vrh Orjena. Lijevo je štrčala stijena Pestingrada sa već spomenutim vidikovcem. Ispred nas se pružao Vrmac sa najvišim vrhom Sv. Ilija, dok se preko njega uočavao dio tivatskog zaliva i poluostrvo Luštica.

Uvijek se oduševim kad poznate predjele vidim iz neke druge perspektive jer se uvijek dođe do nekih novih saznanja o geografskim relacijama pojedinih tačaka.

Nastavili smo dalje, smatrajući da nam je izlet već ovim pogledom, sasvim uspio. Put je iz dobro utabanog prešao u put sa krupnijim kamenjem. Ja sam govorila: “Sreća što ostavismo auto”, a Duško: “Mogli smo još!” I tako do kraja puta.

Sad je već bilo očigledno da su radovi na produžetku puta u toku. Naišli smo na jedan bager, a i mimoišli smo se sa jednim autom čiji vozač je, pretpostavljamo, bio i bager majstor. Sreća pa smo se mimoišli kao pješaci. Intrigiralo nas je gdje će put da se nastavi, u koju svrhu se gradi i ko finansira gradnju.

Kasnije smo saznali da put treba da prođe iza brda i spusti se u Male Zalaze. Ako ovaj bager bude jedini pregalac i realizator ove ideje, mislim da ja taj put neću dočekati. Ali, zagovornici ove ideje, srećom, ne baštine moj skepticizam. Ko je idejni tvorac i finansijska podrška projekta – ne dokučismo. Tek, na kraju puta stoji tabla koja govori da dolje lijevo vodi put ka Veljim Zalazima.

Strm je put ka selu, ali postoje planinarske oznake (mada prilično izblijeđele od jakog sunca), a mi smo još uvijek bili orni za pješačenje. Prvo nas je dočekala crkva (spolja gledano u još držećem stanju), ali nas put nije naveo ka njoj već je produžio ka selu. Ostavila sam je za povratak. U selu uglavnom zidovi kuća bez krova. Poneka kuća sa pola krova i jedna sa čitavim.

Kao da smo se uz pomoć vremenske mašine vratili u daleku prošlost. No, čitajući izvanredni blog na stranici Nestvarna mesta pročitala sam da su poslednji stanovnici napustili Male Zalaze početkom devedesetih prošloga vijeka. Iz Veljih su, vjerujem, otišli puno ranije.

Zbog bujne vegetacije koja je u velikoj mjeri uzurpirala i stazu zaključili smo da ovuda niko odavno nije prošao, kao i da maj nije najbolji izbor kada se ide na ovu turu. Mislim da je puno bolje ovuda proći tokom nekih hladnijih mjeseci kad ima puno manje trave i lišća. Ali, sad smo bili tu gdje smo.

Pročitah na stranici Dinarsko gorje, koja je jedan od najboljih izvora informacija za predjele o kojima piše (bar prema mom mišljenju) da je vršnim dijelom Kotorskih strana (što je naziv za sva ona kamena brda koja se uzdižu iznad Kotora), duž grebena između Orahovca i Krstca, prolazila državna granica između mletačke, francuske i austrougarske Boke Kotorske sa Crnom Gorom.

Zalazi je zajednički naziv za sva ova sela koja su vazdušnom linijom bila udaljena od mora kilometar i po dužine i oko 900 metara visine. Starim putem koji je nekad povezivao Orahovac sa prevojem Krstac, a koji ide pored ovih sela, sada vodi PPT (primorsko planinarska transverzala Orjen-Lovćen-Rumija).

Znajući da je ovaj pravac omiljen kod svih planinara čudio nas je osjećaj koji nas nije napuštao sve vrijeme, a to je da ljudska noga ovuda nije kročila godinama unazad. No, pogriješili smo. Dovoljna je bila jedna “korona godina” da priroda preuzme komandu. Sela se nalaze na kraškom predjelu koji se zbog bujne vegetacije prouzrokovane napuštanjem sela ne uočava na prvi pogled. Žive vode nema.

Ljudi koji su ovdje živjeli nisu imali lak život i potpuno ih razumijem što su pošli u neka druga mjesta koja su lagodnija za život. Mada, uvijek osjetim neku iskonsku tugu kad naiđem na ovako napuštene predjele. Valjda tad najbolje shvatim prolaznost svega.

Ovakvi predjeli me bace u razmišljanje o tome kako živimo i ponašamo se kao da ćemo živjeti vječno, a u stvari smo tu od danas do sjutra. Samo je priroda vječna i pobjeđuje koliko se god mi kao vrsta trudili da je uništimo. Na izlazu iz Veljih Zalaza to se najbolje vidjelo. Kuća, ljudskih ruku djelo, se urušava, a vegetacija buja toliko da smo jedva uspjeli da je pregazimo.

Nije da nismo strepjeli da kroz gustiš ne uznemirimo i ne nagazimo kakvu živuljku ali smo hrabro “prtili” do narednog prevoja. Na pola puta ka njemu, pogled unazad nam nije otkrio mnogo više od već viđenog. Zidine u sred mora zelenila – to su danas Velji Zalazi.

U startu smo pročitali da do Malih Zalaza treba 3h i 45 minuta. Dakle, tamo i ovamo skoro 8 sati. Računajući da ja ne mogu ispuniti napisana prosječna vremena prvobitno sam planirala da se popnem samo do prevoja i virnem ka Malim Zalazima. Do prevoja smo stigli čak i brže od vremena naznačenog na putokazima. Bila sam zadovoljna sobom.

Na putu ka prevoju Luk (koji se nalazi na visini od 1028 m, što smo jedva pročitali sa skoro potpuno izblijeđele table) naišli smo na komade ćebeta koje je ko zna kad, uz žičanu pregradu, pretpostavljamo, bilo brana stoci da ne ide iz jednih u druge Zalaze.

Samo nebo zna koliko je vremena proteklo od kad se ovuda prošetala neka koza ili ovca. Ispred prelaza neobičan krug od kamenja. Možda je to nekada bio tor. Kao i sve izgrađeno u ovim selima: kuće, ograde, guvna, i ovo je izgrađeno metodom suvozida koja je skoro zaboravljena, a koja je, kao što se vidi po zidinama kuća, izuzetna.

Na tabli je pisalo da nas od Malih Zalaza dijeli sat vremena, a do Prevoja Krstac da se stiže za 3h i 45 minuta. “Ah! Previše! Ja to ne mogu. Pogledaću samo odavde selo i čekaću vas ovdje ako vi hoćete da siđete”. I bacih pogled… Prvo dolje ka selu, a onda lijevo – ka zalivu.

“Uh! Baš ima puno da se silazi. A nema šanse da se posle opet popnem, pa siđem do Veljih, pa se popnem do puta, pa… A, opet, kad ću ponovo ovdje doći, a selo uzgleda čarobno. Nek ide život: silazim”!

Vrlo brzo smo stigli do vidikovca sa izvanrednim pogledom na dio zaliva. Ispod nas je bila Dobrota, desno od nas se mjestimično uočavao put koji od obale vijuga ka selu, dok je skroz desno virio Orahovac, mjesto odakle staza i polazi.

Brzo smo se spuštali i do sela došli za manje od sat vremena (koliko je pisalo na tabli). Mada, moralo se oprezno hodati zbog nestabilnog kamenja od kojeg je put napravljen. Još odozgo smo uočili da su Mali Zalazi daleko očuvaniji od Veljih, što znači da su kasnije i napušteni. Odmah smo primijetili i najočuvaniju kuću u selu i krenuli ka njoj. Usput smo vidjeli i mjesto gdje se skreće prema moru.

Kod kuće koja se poslednja renovirala u ovom selu napravili smo malu pauzu da sumiramo viđeno. Detalji na kući su nas naveli na pomisao da je neko planirao da ovdje provodi vrijeme, ali se ipak predomislio.

Više detalja su iz nekih novijih vremena. Od svega najsmješnije, iz ove perspektive, djeluje dvorišna kapija. Od koga se brani ulaz? I kućica za psa me je bacila u dilemu: koliki je bio ovaj pas i kako li mu je bilo vruće u ovoj limenoj kućici?

Poslije kratke pauze, a znajući koliki put nas do auta čeka, pravdajući se prebujnom vegetacijom i nedostatkom staze, umalo se nismo odavde vratili. Napravili bi strašnu grešku.

Srećom, neka viša sila nam dade znak da se ne obaziremo na travu do iznad koljena. Vrlo brzo smo stigli do najzanimljivije kuće u ovom selu. Ispred nje je bistijerna, a ispod nje česma koja radi. Čak se tu našao i sapun. Iznad je guvno (gumno), jedno od mnogih u selu dok je desno bila crkva. U selu se nalazi nesrazmjeran broj guvana (gumana) prema veličini sela.

Ona su inače prevashodno služila da se u njima vrše žito, a sporedna funkcija, ne manje značajna, bila im je socijalna: okupljanje ljudi raznim povodima. Po broju gumana reklo bi se da je ovo bila žitnica primorja. Raštrkali smo se nas troje ovuda, svaki čas oduševljeno pozivajući ostale da vide ovo ili ono.

Na donjem dijelu kuće u kamenu piše 1898, što ukazuje na godinu gradnje kuće. Gumno iznad kuće je rađeno 1921, a česma 1930. godine. Sve je i dalje u izvanrednom stanju.

Odjednom nas je Duško pozvao: “Dođite da vidite ovo”. Stajao je ispred jednih plavih vrata na kojima olovkom piše, kad se bolje primakneš vidi se: “Slobodno koristite. Gospar Marko”. Ko je gospar Marko, da li je on vlasnik kuće i da li je ovo stvarno on napisao – ne znamo. Tek, ohrabrio nas je ovaj natpis da pažljivo zavirimo unutra.

A unutra kao u etnografskom muzeju: kolijevka, škrinja, postelja od slame, staro ogledalo i malo noviji lonac na verigama. Bilo je tu još ponešto, nešto starije, nešto i malo mlađe.

Ali najveće iznenađenje su bile 3 boce Coca Cole na stolu i ispod njih pismo zahvalnosti vlasnicima objekta koje je donosiocu boca često pružalo utočište. Da li će vlasnik doći da pročita pismo i popije piće, ne znam. Valjalo bi da se popije prije nego joj istekne rok jer mislim da je za ovu turu bolje čekati jesen.

Fotografiju sa Coca Colom sam morala da pozajmim od Sanje jer sam ja toliko bila ganuta tim postupkom, razmišljajući kako mu je bilo teško da dovuče 6 l na 900 metara visine skroz sam zaboravila na fotoaparat.

I tako mi, presrećni krenusmo nazad. Najčešće smo govorili: “Zamisli da se vratismo od one kuće?” Ali, srećom, nismo. Od Malih Zalaza uzbrdo do prevoja, pa nizbrdo do Veljih Zalaza, pa…

Kad smo opet stigli do iznad crkve u Veljim Zalazima ja nisam imala ni atom snage za rasipanje pa sam poslala Sanju da izvidi groblje i pročita od kad su spomenici i ko je ovdje nekad živio. Ponovila mi je ono što sam već pročitala na stranici Dinarsko gorje.

Ovdje su živjeli: Nikolići, Đurovići, Vukčevići i Bratićevići. Najstariji datum koji je uspjela da pročita na spomeniku je 1700 i neka godina. Još bi Sanja istraživala da je ja nisam požurivala jer nas je čekao dugi povratak do puta, a onda i putem. Nije da mi Duško opet nije prebacio da je mogao autom još da se primakne, ali… Tek kad sam mislila da neću imati snage da dođem do auta – ugledala sam ga i mnogo mu se obradovala.

I tako se završila ova duga, duga tura. Trajala je više od 7 sati, što je opet bilo kraće od vremena koje stoji na putokazima. Obično sam zadovoljna i kad ga približno “ispoštujem”, a kamoli prešišam.

Osim Sanje, veliko oduševljenje mojim uspjehom je izrazio i moj drug i kolega Ranko, planinar sa višedecenijskim stažom: “Eto! A govorila si da si završila sa planinarenjem. Kad si ovo izgurala možeš gdje hoćeš!” Pa… možda na Ljubišnju.

Oduži se ovaj blog i možda bi mogao da prođe bez tradicionalnog cvijeća na kraju priče, ali ipak neće. Jer ovaj kraj je surov, prevladava kamen, ali cvijeće, i to prelijepo, raznovrsno i raznobojno, uspije da se izbori za malo zemlje i vode i opstane.

Na kraju, ipak, jedna dobra fora. Hvalila sam u više navrata stranicu Dinarsko gorje, a onda na kraju teksta o ovim krajevima pročitah i izvore koje su koristili za svoje tekstove. Kad: moj blog o Valištima! Kako je mali sajber svijet. :)