Šteta što je ordenje za ovogodišnje dobitnike, vitezove mira kakvi bi trebalo da budu oni kojima se ukazuje takva počast nacije i države, bilo već iskovano pa laureate, poput raznih brajovića ili banjevića, nije bilo moguće promijeniti u posljednji čas. A nije da nije bilo povoda.
U nedjelju je potomak crnogorskih junaka sa Krusa i Carevog laza, rođenih u Jasenovu Polju, vitez modernog doba, koji umjesto otomanskih glava niže grend slemove, uzeo još jedan - Vimbldon. Šesti po redu, dvadeseti slem ukupno. Ali ništa. Ni telegram od predsjednika, a kamoli orden.
Uostalom, znamo - i da je bilo više vremena i da nije falilo dana za odlivanje državnih odlikovanja, teško je zamisliti da bi predsjednik Đukanović u taj viteški red uvrstio nekog od heroja današnje Crne Gore, umjesto svojih udvorica i klimoglavaca. On drugačije jednostavno ne zna.
Ne sjećam se da sam odgledao direktan prenos bilo kog grend slem finala Novaka Đokovića nakon 2011, prvog osvojenog Vimbldona, jer se već tada moglo prepoznati nadolazeće čudo. Šampion u najzahtjevnijem od individualnih sportova koji potiče iz regiona u kome je individualnost bilo koje vrste uvijek kažnjavana i podređivana kolektivu. Poltroni i kukavice su ovdje uvijek bili na cijeni u realnom životu, dok se o herojima moglo čitati samo u udžbenicima istorije i slušati iz priča i legendi.
Opet ja o predsjedniku i odlikovanjima. Ali neću više.
Sve je, dakle, nakon te treće titule bilo prezahtjevno za moje nerve i preskupo trošenje života. Posebno kada sam shvatio da Đoković pobjeđuje podjednako u govorima nakon mečeva kao i na samom terenu. Tako sam odlučio da napravim kompromis - propustim svaki direktan prenos finala, ali onda odslušam direktno svaki njegov govor nakon osvojene ili izgubljene titule. Da bih shvatio zašto je poseban i jedan od najvećih.
Tako je bilo i ovog puta.
Kada sam dobio notifikaciju Vijesti - Gigant, shvatio sam da je gladijator opet pokorio London i da se moram vratiti pred ekran i odslušati šta ima da nam poruči.
“Osvojiti Vimbldon je oduvek bio moj najveći san od kada sam bio mali, da sebe podsetim koliko je to posebno. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, svestan sam da je ovo velika čast i privilegija. Sa sedam godina sam u Srbiji improvizovao trofej od materijala koji sam imao, a sada stojim ovde sa šest trofeja i to je neverovatno“.
Kakav vitez. Ništa ne uzima zdravo za gotovo i svjestan je da je ovo velika čast i privilegija, što znači da je Novak Đoković došao na svjetski tron zato što već duže od dvije decenije uspijeva u onom najtežem okršaju - da pobijedi samog sebe. Ništa nije dato i sve je prolazno, otuda sve treba poštovati, i poraze i pobjede, jer te i jedno i drugo podjednako čini boljim, podiže na veći nivo, svjesnog a ne fizičkog, gdje u stvari zaključuješ da trebaš uvijek biti zahvalan za postignuto. Jer ono, makar se ogledalo u tih 20 trofeja, koji nijesu od kartona već od plemenitih metala, jeste izraz shvatanja svijeta i poretka gdje samo um postavlja i pomjera granice. ”Oni (Rodžer i Rafa) su mi pomogli da shvatim šta treba da radim da bih napredovao i fizički i mentalno, takođe i taktički”.
Bravo, majstore, la vita è bella.
„La vita è bella“ je asocijacija na remek djelo sedme umjetnosti, film Roberta Benjinija, antifašistički kako bi rekao DPS, u kome autor ispreda nevjerovatnu priču o Gvidu, ocu Jevrejinu, koji svog sina Džošuu zamajava raznim igrama za bodove (ko osvoji hiljadu dobija tenk) a sve to kako bi mu odvratio pažnju od realnog svijeta u kome se nalaze, a to je koncentracioni logor. Nevjerovatna priča o tome kako se zlo može pobijediti duhom.
Ne znam kakve to veze ima sa DPS-om ili sa DF-om, ali na Vimbldonu je bio još jedan crnogorski junak modernog doba koji je kao mali, u svom selu Radomir, Riječka nahija, uz svog strica Gaja, po kome je dobio ime, maštao kako će jednog dana i on pokoravati svjetske metropole, kao što je jedan od najmlađih Titovih generala oslobađao Trst i Beograd... Pravio je mali Gayo Šangaj, Peking, Moskvu, London, Rim, Madrid, Rio od kartona ili sličnog materijala koji je tada mogao naći u svom Baru i svom selu, da bi danas stajao u počasnoj loži Rolan Garosa, Vimbldona, Flešing Medoua... sa prinčevima, kraljevima, premijerima i bogatunima. La vita è bella, dottore.
Kreneš niotkud, kao ovaj naš autoput, ali za razliku od njega stigneš na krov svijeta. To je u stvari legenda modernog doba vezana za put kojim su išli i Novak i Gayo. Neshvaćeni od sredine iz koje su potekli, bez bilo čije podrške osim najbližih, sve sa osmijehom i šarmom. Djeluje kao nemoguća misija, a u stvari se “samo” radi o tome da pobijediš samog sebe.
“Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, svestan sam da je ovo velika čast i privilegija”. La vita è bella, Novače.
Bonus video:
