Jednog sam ljeta, u nedostatku boljeg štiva, čitala knjigu mog pomalo kontroverznog sugrađanina, Miloša Čepića... U toj knjizi on piše o svom đedu, koji mu nije bio rođeni đed, što bi rekli u Crnoj Gori, već brat rođenog đeda... Sad ta porodična zavrzlama nije važna, al' je bitan jedan dio u kome supruga ovog veseljaka hvata inflagrante u prevari, narodski rečeno "na gomili", a on se brani na sljedeći način. Kaže joj: “Jadna ne bila, vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?” Upravo se ovom rečenicom mogu opisati nemušta opravdanja dugogodišnjih vlastodržaca, političke elite u Crnoj Gori i njima bliskih srodnika.
Poštovani puku, odani naši podanici, zar više vjerujete svojim očima i ušima (uvidom u ‘rajske papire’) nego nama poštenim vlastodršcima, državotvorcima, kojima su Crna Gora i državljani na posljednjem mjestu, pardon, na prvom, odmah poslije braće, sestara, đece, žena, ljubavnica, kumova, prijatelja, vlastitog kapitala i investicija...
Mnoge stvari su obično prostije nego što smo ih mi spremni prihvatiti. Kao narod koji je ponikao na mitskim pričama i legendama, nama je bliže da vjerujemo u razne teorije zavjere nego u ono što je očigledno. Pa ćemo jedno od posljednjih obraćanja bivšeg premijera, a decenijskog prvog čovjeka DPS-a, na Cetinju, pripisati teoriji zavjere. Urotili se ovi i oni, gori od najgorih, protiv mene prvog branioca državnih interesa i države, jer kao što se zna, država to sam ja. Da slučajno nekom nije palo na pamet, da ja štitim sebe i svoje, koji su "poštenom" rasprodajom državne imovine napunili vlastite džepove. Ko vam je kriv što se niste "snašli" u tranziciji k’o mi, pa sad moramo o vama nesposobnim da se brinemo. Nije šala, valja obezbediti po 50 svima vama od izbora do izbora.
Ne čudim se onima koji imaju direktni interes od opstanka ovakve vlasti. Ne čudim se ni onima koji imaju sitne interese i sitni ćar, al’ se čudim svima onima koji "gutaju" i svjesno dozvoljavaju da budu izmanipulisani. Da li će im biti mirna savjest, znajući da su mogli, a nisu omogućili dugo željene promjene. Promjene su poželjne, pa kad su i na gore, jer jedino tako se pouzdano može utvrditi šta je bolje a šta gore, pa ako ne valja - mijenjati opet. No, zarobljeni u kolotečini tmurne sadašnjice, mi se bojimo promjena. Dobro je i ovako, jer može biti gore, naša je logika. Nije dobro, a može biti mnogo bolje, ispravna je logika, u koju nikako da poverujemo.
Dok strpljivo čekamo bolja vremena, predlažem da se iz himne briše sporni stih "i čuvari tvog poštenja". Ne zato što će nekom "čuvaru" naših tradicionalnih vrijednosti biti neugodno, nego što je nama neprijatno da gledamo "čuvare" kako snažno pritiskaju rukom srce (simptomatično je da najjače stiskaju oni koji su se najviše okoristili zbog slabosti našeg sistema) pjevuše himnu kao mantru, nadajući se da će se tako osloboditi lopovluka i nepočinstva. Što glasnije pjevaš i jače pritiskaš rukom srce, veći si patriota, a patriote imaju pravo da se "okoriste" u ime patriotizma. E takav nas je "patriotizam" ojadio i preskupo koštao, zar ne?
Autorka je profesorica sociologije i članica Predsjedništva Građanskog pokreta URA
Bonus video:
