Ne patišu ovih dana virtuelni prijatelji: dođi u srijedu na protest, Vesna Bratić mora da ode... Ne pada mi na pamet, štancujem tipske odgovore taman kao ministarka rješenja o razrješenju. Poslije žalosnog iskustva tokom protesta Odupri se, odlučila sam da protestujem isključivo sama.
Dobro je što ne odoh, pohvalih naglas samu sebe čim sam čula neke od lijevih crnogorskih desničara. Ili desnih ljevičara, kako god, koji su iz sjećanja odavno izbrisali nekad obožavanog Marksa. A jedanaestoj tezi o Fojerbahu, nakon onoga da su "filozofi samo objašnjavali svijet na različite načine", dopisali drugačiji kraj:"... radi se o tome da se on NE promijeni“.
Jedini - ne samo obrazovni - svijet koji je njima po meraku jeste onaj koji je kreirao bivši režim. Zato hvala na danajskim pozivima, ne možemo mi na iste proteste još koju deceniju, dok nam se bar neki ciljevi makar malo ne približe...
* * *
Ličnu kampanju protiv izbora Vesne Bratić za ministarku započela sam mjesec i kusur prije glasanja u Skupštini. Prije svega zbog toga što sam u njenim izjavama prepoznala sve simptome izvornog depeesa iz devedesetih:
"Prvo, punoljetna osoba koja ne razlikuje antifašizam i ustaštvo ne smije biti zapošljena ni kao sekretarica ministra, a kamoli kao ministarka.
Drugo, punoljetna osoba koja ,,nije čula da su muslimani nacija” - kad profesor jezika upotrijebi malo slovo onda se to mora čitati kao stav - ne može držati nastavu o bilo čemu, a kamoli postati kreator državnog obrazovanja.
Treće, punoljetna osoba koja se javno ponosi time što je nacionalista, srpski ili belgijski svejedno, ne smije u iole pristojnom društvu dobiti pristup odrasloj javnosti a kamoli omladini. Treba li većeg dokaza od 140.000 ubijenih i 4.000.000 raseljenih tokom nasilnog umiranja SFRJ da dobrog nacionalizma - nema."
Tako sam započela u Monitoru i nastavila gdje god mi je ponuđeno, rizikujući prvi put u karijeri da se moj javni angažman pretvori u hajku.
Protestovali su i mnogi prosvjetari, novinari i civilni aktivisti. Ministarka je pod pritiskom javnosti odustala od nekih zlokobnih najava, poput one o rušenju Njegoševog mauzoleja. Nažalost, premijer od ministarke - nije.
Ne odustajem od tada ni ja od omiljenog citata: kad nešto počne naopako, onda se ne može ni završiti drugačije nego naopako, tj. nikako se ne završava nego tako naopako traje.
* * *
I potrajaće, nažalost, zato što su ministarka i premijer došli u istom paketu i samo tako mogu da odu. Teško da je ijedna od vladajućih partija spremna da na svoja pleća natovari predizborni haos, gubitak birača i rizik od povratka depeesa ne samo u vlast nego i na vlast.
Naravno da bi najbezbolnija varijanta bila da ministarka sama ode. Ali, da je Vesna Bratić svjesna težine dugoročnih posljedica vlastitih grešaka - ona ih ne bi ni napravila.
Istina je, zatekla je obrazovni sistem koji je isključivo služio za udomljavanje partijskih aktivista i sigurne glasove.
Istina je i da su sve dosadašnje direktore postavljali partijski komiteti.
Istina je, međutim, i da se tako urnisano školstvo ne može oporaviti kopiranjem metoda koje su tri decenije praktikovali depees i esdepe.
Naročito ne smjenjivanjem direktora zbog nedokazanog kršenja nekakvog propisa o školskim odborima. I to samo zato da bi na njihova mjesta bili dovedeni oni koji javno, u produženom trajanju, krše domaći Krivični zakonik i međunarodne pravne norme.
Istina je i da ministarka Bratić ispravlja svoje greške brže od ostalih kolega. Ali, obrazloženja koja pritom daje samo su dodatni razlog za njen hitni odlazak.
Nakon najnovijeg skandala u Baru, nema drugog izlaza. Niti suvislog objašnjenja za odluku da osobu kojoj je upravo ona zabranila ulazak u učionicu vrati na mjesto - direktora škole. A onda je očas posla smijeni, ali ne zbog javnog veličanja ratnih zločinaca nego privatnih "opscenih scena".
Da se ne vraćam na podgoričku bruku, kad je istaknuta članica bivše vladajuće partije zamijenjena suprugom još istaknutijeg člana partije koja je sada na vlasti...
* * *
Ne počinje se tako nijedna reforma, posebno ne obrazovna. Nijesu sablja i knjiga iz iste klupe, ni iz istog razreda, a bogme ni svjetonazora.
Niti je ovo '48. i doba sječe partijskih kadrova za koje je neko nekome rekao da i dalje potajno vole bivšeg vođu i slušaju samo njegov radio.
Nije ni '66. iz istog vijeka, ili šinjela da se lakše razumijemo, kad je počela kineska kulturna revolucija. Veliki vođa ove naše (ne samo) obrazovne revolucije - bio on duhovni ili svjetovni - ipak je samo jeftina srpska kopija Mao Cedunga.
Novi je ne samo vijek nego i milenijum, sve normalne države odavno su se potrudile da sve što ih dijeli iznutra ili razdvaja od drugih ostave u ratobornom dvadesetom.
Naša ministarka, međutim, ulaže neviđeni trud da Crnu Goru vrati ne samo u prošli vijek, nego i u onaj prethodni. Je li sama u tom naumu ili ima podršku svih ministara, uključujući i prvog - e, to ćemo tek da saznamo.
Kad već ne haje za riječi prosvjetara kojima očigledno ne vjeruje, roditelja koje ne čuje i đaka koje niko ništa ne pita, bilo bi humano da u sjećanje prizove bar glas onoga u kojeg se zaklinjala prije nego što je, božjom voljom, za njim morala da zaplače.
- Bratska mržnja, kratkovida i slijepa, previđa vječnu istinu: ko se mača maši - od mača će i poginuti - ponoviću te riječi mitropolita Amfilohija, uprkos njihovim kontradiktornim tumačenjima.
U ovom slučaju postoji samo jedno - poginuće ministarska funkcija.
* * *
Nažalost, posljedice mržnje koje će nadživjeti njen osmomjesečni učinak neće umrijeti ni za desetak godina. I mogu biti mnogo žešće od onih iz oktobra 2016.
Razlika između onog političkog i ovog obrazovnog državnog udara jeste i u tome što prvi nije uspio da proizvede ni polovinu mržnje koju će prema srpskom narodu izazvati ovaj drugi. I što je 2016. ta mržnja bila projektovani cilj iskusne Službe ili službi, a 2021 - nadam se - samo posljedica političkog neiskustva mlade ministarke.
Nije Crna Gora od onomad rodno mjesto endemskog revanšizma, ali ovaj najnoviji iz četvoroimenog ministarstva prijeti da zagrdi sve primjere zajedno. Kad god se sabljom, makar samo političkom, utjeruje nacionalna ravnopravnost, obavezno uslijedi uzvratni udarac prve sljedeće Vlade. Pa onda svih narednih, sve dok potpuno ne odumru ili vlade ili škole...
Kakve će posljedice trpjeti učenici, nastavnici i cijeli obrazovni sistem, tek ćemo da gledamo. Naročito ako od jeseni istom sabljom započne redigovanje udžbenika, lektire i nastavnih programa.
Tako ćemo, kad vlast već nije kapac da modernim obrazovnim programima obezbijedi bolju budućnost, dobiti - bolju prošlost.
* * *
Peglanjem dugova iz prošlosti baviće se ko zna koji put i crnogorski parlament, uprkos tome što je nakon Rezolucije o Srebrenici jedva pretekao ucijelo.
Ako krene u pojedinosti, od Pive i Velike, mora stići i do Pljevalja i Kolašina, a onda slijede Danilovgrad, pa Podgorica...
Kad na red dođe Cetinje, dočekaće ih prijestonica sa nekoliko rezolucija, ne samo o Drugom nego i Prvom svjetskom ratu, Božićnom ustanku i komitama...
Ova potonja će, zbog sumnje da su komitski prsti umiješani u ubistvo okružnog načelnika 1924. godine, odjeknuti do Bijelog Polja i današnjeg Tomaševa. Njegovo pravo ime - Šahovići - sinonim je za zlodjela nad civilima skoro cijeli vijek.
Zato što je u toj regiji muslimansko stanovništvo, bez skoro, istrijebljeno po svim pravilima genocida. I to čak dvije decenije prije nego što je taj ratni zločin dobio takvo ime.
Rezolucija o muslimanskim žrtvama izazvaće sigurno repliku pravoslavne strane, nijesu ni oni baš svi bili oduševljeni načinom na koji je kralj Nikola oslobađao Sandžak od otomanske okupacije.
A kad se dođe do Petrovića, eto nama rezolucija za najmanje dva skupštinska mandata, bez skraćenja...
Tako ćemo ostati (u)skraćeni za zdrav razum bar još desetak godina. Do tada će depees uspjeti da se potpuno konsoliduje, a onda jovo-nanovo.
Godine će - bog nam sačuvao ovakvu pamet - već od 2031. ponovo moći da počinju januarom...
P.S. U rezolucije se ne uzdam još od troipogodišnje opsade Sarajeva, ali kad su se partije već nameračile neka to urade u dvije rečenice, bez oživljavanja starih i izazivanja novih podjela:
1. Skupština Crne Gore donosi rezoluciju kojom se osuđuju svi ratni zločini i svi zločini protiv čovječnosti na njenoj današnjoj teritoriji, bez obzira na to da li su ih počinile okupatorske trupe ili domicilne oružane formacije.
2. Istovremeno, Skupština odaje poštovanje svim žrtvama tih zločina bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, političku, rodnu ili bilo koju drugu pripadnost.
Bonus video:
