- Uradi to! - Zašto ja? - Da ne pita starost, gdje ti je bila mladost.
Na svakom koraku naše države, gotovo svakodnevno, čućete dijalog ovog tipa. Erozija temeljnih vrijednosti, nikad veća politizacija u svim oblastima djelovanja uz anemično ćutanje mladih. Prećutnim blagosiljanjem, nestaće naša mladost.
Zašto ćutimo, zašto nema jačeg glasa? Ne bih dužio i zamarao, već ispričanim pričama o Univerzitetu, problemima studiranja, (ne)aktivnosti studentskih organizacija koje, uzgred, povećanjem svog broja, kroz privid aktive i aktivizma, ne rade ništa drugo do produbljivanja pasivizacije. Ovoga puta, osvrnuo bih se na jedan istorijsko-kulturološki aspekt. Zar je Crnogorcima u prirodi da ćute? Naša istorija, naravno, daje potpuno odričan odgovor. Odgovor - primjer čojstva i junaštva, odgovor - oličenje prkosa i slobode. Pa? Razloge u neaktivnosti studenata i mladih možda treba tražiti u činjenici da Crna Gora nije prošla buržoasku revoluciju. Pojedinačne pobjede, slavne bitke, ne možemo, teoretski, svrstati pod pojmom buržoaska revolucija. Začaurenost unutrašnjeg sistema, kroz vjekove, to dokazuje i nedvosmisleno ukazuje na činjenično stanje.
Da možda višestranačje u Crnoj Gori nije počelo sa mladim, lijepim i pametnim (tada) momčićima u džemperima, ne bismo imali ogroman procenat mladih u politici, koji je, frapantno, nekoliko puta veći od evropskog prosjeka. Dodajem i da je broj mladih koji su u potpunosti nezainteresovani za politička zbivanja opet, mnogo veći, od evropskog prosjeka. Možda jedno cijelo ima više od 100% u Crnoj Gori, a ako nema onda je to problem. Problem svih nas. Nedavna anketa, sprovedena među mladima, o antifašizmu i njegovim vrijednostima, dokaz je otete mladosti, nepruženog znanja, mada to ne iznenađuje ako se prisjetimo podatka da crnogorski maturanti bolje poznaju integrativne procese ka EU, negoli svoju sopstvenu istoriju. Jednostavno otmica koja je svoje žrtve, mlade ljude, namamila u politiku. Mešetarenje mladih u politici i njihovo (ne)svjesno žrtvovanje u igri na dobit, koja je čist gubitak, od džempera do kravata, u psihologiji se naziva stokholmski sindrom. To je psihološi termin koji objašnjava zbližavanje talaca i otmičara. Zapitajmo se, ko je oteo prosperitetniju budućnost, ko nije ponudio alternativu istoj, ko nije pomogao glas mladih. Depolitizacija je osnov rješenja mnogih problema u Crnoj Gori. Politizacija ih produbljuje. Mladi su u nezdravoj ljubavi sa političkim partijama, u međusobnim prepucavanjima se traži krivac. Taoci i otmičari zajedno, dok otmičarima ne dosade, i tako u krug.
Očekujete li da će se neko boriti iskrenije i bolje od nas za naše interese? Da li se Evropa bori za interese Afrike ili obrnuto? Da li se banke bore za interese korisnika kredita ili obrnutno?
Koliko god kulturološko-istorijski milje bio izražen u našem mentalitetu, smatram da politički aktivizam mladih, uglavnom, samo produbljuje njihovu pasivu i održava talačku krizu u pat poziciji. Zato, poslušajmo Platona, oca demokratije, pošto na sva zvona pričamo o istoj, borimo se za sebe, zemljoradnici neka obrađuju zemlju, ratnici neka ratuju... Državu ostavimo filozofima, intelektualnoj eliti, iskustvu koje nas uči.
Zaključujem da je neminovnost kvalitetan sistem obrazovanja, cjelokupan, razumije se, koji će izroditi kritičko mišljenje kod mladih, a tek zatim ih politički opismenjavati. Pravilno razvijeni i obrazovani ljudi stvaraju razvijeno i prosperitetno društvo. Zar ne znate kako se plaćaju greške pojedinaca, koji pripravnički staž odrađuju u poslaničkim klupama? Jer nerazvijeni ljudi stvaraju nerazvijeno društvo.
Autor je student Ekonomskog fakulteta
Bonus video:
