Zaleđe Bara - predjeli stvoreni za avanture

Volim Bar. Često kažem da bih, ako bih baš morala , čak i pod ove stare dane, mogla da se naviknem na život u njemu. Često trknemo do njega. Uglavnom zimi. Šetalište od Šušanja do luke i nazad mi je jedno od omiljenih primorskih.

Jedino bih šetalište Pet Danica u Herceg Novom stavila ispred njega. Stari Bar mi je na prvom mjestu kad su stari primorski gradovi u pitanju. Obišla sam ga mnogo puta i svaki put bih otkrila nešto novo.

Često sam se sa zidina Starog grada zagledivala u zaleđe grada, prema planinama. U vrijeme većih padavina uspijevala sam da uočim neku vodu u daljini. A onda smo se jednom otisnuli sjeverno od Starog grada, spustili do Podgrada i vodoizvorišta Kajnak. Sa zidina Starog grada uočili smo lijepi most, vodu koja slapovito teče i neki kameni objekat. Autom smo, intiuitivno , došli do njega.

Kasnije sam pročitala mnogo zanimljivu priču o ovom mjestu. Trojica braće i jedan njihov prijatelj, sva četvorica iz Velike Britanije, ovaj su nekadašnji mlin za masline pretvorili u hostel u koji dolaze ljudi iz čitavog svijeta. Interesantni su mi bili njihovi zaključci koji se skroz poklapaju sa mojima.

Prvi je: kad postave neke fotografije okolnih mjesta uglavnom se lokalci raspituju gdje se to nalazi. Drugi se odnosi na gomile smeća od kog se stranci zgražavaju. I ova prelijepa rječica pored koje je hostel bila je deponija smeća prije nego što su je oni očistili. Sada je dragulj.

Kad smo se izdivili mostu, rijeci, hostelu… odlučili smo da pođemo uz rijeku. Pored ograde vodoizvorišta Kajnak vodila je staza. Odmah iza ograde naišli smo na ostatke poveće kamene zgrade. Nisam uspjela da saznam čemu je nekad služila. Možda bi ova čelična konstrukcija koju sam ugledala pored njenih kamenih zidina mogla da pomogne u identifikaciji i objekta pored kojeg se nalazi.

Rijeka je bila bučna, valovita… No, ubrzo smo naišli na prepreke, ograde. Neko je sebi napravio mjesto za život i htio je da spriječi nepoznate ljude da tuda prolaze. Mi smo se ipak nekako probili. Ubrzo smo ugledali i ostatke kamenog mosta i građevine pored njega.Na obali rijeke je bio manji maslinjak, vrlo neobičan jer ga je pomjeranje tla iskosilo prema rijeci.

Popeli smo se još malo uz padinu (kasnije sam doznala da se zove Kašćel) i tu je bio kraj. Dalje se nije moglo. Bili smo razočarani jer smo se nadali da ćemo ovuda da stignemo do zaleđa Starog grada. Čak nismo saznali ni kako se rijeka zove. Do tog saznanja je trebalo da prođe još koja godina.

Prije dvije i po godine mediji su bili puni priče o pet Barskih kanjona. Priča je bila veoma interesantna, a za mene frapantna. Zar je moguće da se do tad nije znalo o takvim prirodnim fenomenima?

Za kanjon Međureč su čak govorili da je možda i interesantniji od kanjona Nevidio. Ja sam odavno zakasnila za bavljenje kanjoningom, ali sam imala veliku želju da prošetam tuda i bacim oko na te zadivljujuće prirodne ljepote. U februaru prošle godine sam uspjela da dođem do kanjona Međureč.

Kanjon Međureč je bliži Ulcinju, mada teritorijalno pripada opštini Bar. Vraćajući se kući, oduševljeni viđenim, odlučili smo da zavirimo malo i u još neki kanjon. Računali smo, ima ih još 5, naići ćemo na neki. Autom smo došli do sjeverne zidine Starog Bara i još malo se odvezli uskim strmim uličicama do kraja asfalta. Odatle smo krenuli pješke. Čula se neka voda, računali smo, vidjećemo nešto.

Došli smo do jednog novog mosta, ispod kojeg je bio stari. Sa strane su se vidjeli i ostaci starog kamenog mosta iza kojeg se vidio jedan simpatični vodopad. Sa lijeve strane smo ugledali spomen česmu, a sa velike table pored mosta smo saznali da je most Menke zadužbina Omera i Rama Metovića. Uvijek me gane kada neko na ovako lijep način iskaže ljubav prema svom kraju.

Iznad spomen česme, društvo čija su imena uklesana u stijeni uredilo je jedno neobično udubljenje zvano Spile, za lijepa druženja. Vjerujem da ih je nekad bilo. Ne znam koliko danas mladi Barani dolaze ovdje.

Oblici druženja su drukčiji nego sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je ovaj prostor uređen. Ovo mjesto je idealno da se pobjegne od ljetnjih gradskih gužvi i da se odigra neka partija karata, jamba i drugih društvenih igara. Da li neko danas to radi?

Zadržali smo se ovdje poprilično. Imalo je toliko toga da se vidi. Produžili smo još malo izbetoniranom stazom koja se uporno uspinjala. Dan se bližio kraju, a vodopad koji smo ugledali visoko u brdima je bio predaleko. Pretpostavili smo da je to vodopad koji se spominje.

Ništa! Doći ćemo opet. To opet je došlo na red poslije osam mjeseci. Opet smo svratili iz Ulcinja, sa osmatranja ptica u Solani. U povratku smo unaprijed planirali da idemo do “onog” već viđenog vodopada. Ovoga puta nismo maltretirali auto već smo ga parkirali pored zidina Starog grada. Dobro smo uradili. Put je bio u puno gorem stanju, a pješke nam je trebalo desetak minuta.

Ovoga puta se nismo zadržavali pored mosta, vodopada, Spila… nego smo grabili ka cilju. Vodopad je bio daleko, a mi odlučni. Poslije nekog vremena smo sa desne strane ugledali simpatično selo Turčini koje je naziv dobio (kako pročitah negdje) po italijanskoj porodici Turcchini koja je nekada tu živjela. Staza je bila obilježena i vodila je betoniranim putem.

Na jednom mjestu, ispred kapije na kojoj je pisalo “Zabranjen prolaz! Privatna imovina” jedna oznaka je malo odskakala te sam pomislila da staza skreće tamo. Međutim, nisam htjela da zalazim nezvana u tuđi posjed pa nastavismo u nadi da ćemo nekako “zaokoliti” brdo i opet doći na tu stranu. To se, međutim, nije dogodilo. Sve više smo išli u lijevo (dok je “naš” vodopad ostao desno).

Tako smo shvatili da idemo prema Bijeloj Skali koja se spominjala na jednom putokazu. Totalno deprimirani što ponovo nećemo ispuniti zacrtano nastavili smo stazom. Nije ni ova staza bila nezanimljiva. Vrlo dobro je obilježena.

Idući prema cilju, naišli smo na više malih vodopada koji su vrlo simpatično izgledali. Međutim, tako su nekako bili nezgodno smješteni da nikako nisam mogla da napravim dobru fotografiju.

I zato sam ja, mada nerijetko imam taj običaj, sebe izložila velikom riziku od stmoglavljivanja niz stijene jer sam uporno htjela da vodopad na slici ispadne kao i u stvarnosti. Rezultat je ispao obrnuto proporcionalan trudu.

Malo poslije ovih vodopada naišli smo na kameni zid preko kojeg je išla voda. Na putu do ovamo na više mjesta smo vidjeli neobične kamene objekte kojima nismo uspjeli da uvidimo smisao.

Kasnije, čitajući tekstove o kanjonima Bara, u pokušaju da saznam kako se koja rijeka zove, saznala sam i svrhu ovih građevina. Naime, sve one, zajedno sa akvaduktom su djelovi vodovoda koji je napravljen još za vrijeme vladavine Turaka, u 17. vijeku.

Odavde smo se vratili nazad. Bijelu Skalu smo ostavili za neki drugi put i sa neke druge polazne tačke. Sad smo već bili ubijeđeni da je trebalo da prođemo kroz privatni posjed, ali je već bilo kasno. U povratku smo slušali huk rijeke Bunar i konačno smo otkrili da se kanjon ove bučne rijeke pruža od mosta Menke do Brbota u dužini od oko 700 metara.

Između te dvije tačke se nalazi 5 vodopada visine do 12 metara i ne preporučuje se da se prolaze bez vodiča i specijalne opreme. Jedan od ovih pet vodopada sam gledala sa zidina Starog grada.

Iako rijeke Bunar i Vruća rijeka spajajući se kod Veljeg mosta grade rijeku Rikavac (ovo sam saznala na samom kraju), na više mjesta sam pročitala da ovaj kanjon nazivaju Rikavac. Meni je ime bilo sasvim prikladno s obzirom na buku koju tako mala rijeka pravi.

I opet kući, a bez da smo vidjeli vodopad! Koji sam tek šok doživjela kad sam na “zidu” mojih FB prijateljica Milke i Snežane sjutradan ugledala vodopad do kojeg sam i ja planirala da stignem. Samo sam pitala: “Ulazi li se kroz onu kapiju na kojoj piše da je zabranjen prolaz?” “Ulazi. Ne smeta im da se prolazi”. Pa, koji đavo su napisali… (ovo sam rekla u sebi).

Sljedeće sedmice opet put pod noge prema Baru. Upornost nam je najbolja vrlina. Nismo se obazirali ni na huk Bunara, ni na most Menke i vodopad pored njega. Hitali smo vodopadu i vrletima ka kojima se ide kad se prođe kroz kapiju privatnog imanja.

Prije kapije smo se ponovo zagledali u putokaze da provjerimo da nam nešto nije promaklo. Vodopad se nije spominjao. Iza prve kapije je bila druga, dobro učvršćena žicom. Ona se nije mogla otvoriti. S mukom smo je zaobišli. Nisam stekla utisak da su prolaznici dobrodošli. Ali, kad smo već dovde stigli…

Na raskrsnici poslije kapije smo izabrali gornji put jer je i vodopad visoko gore, smatrali smo. No, malo posle kapije staze više nije bilo. Pored nas se nalazilo jedno izuzetno markantno drvo. Poslala sam Milki njegovu fotografiju i napisala: “Kuda odavde?”. Ispostavilo se da joj je drvo nepoznato.

Slijedilo je objašnjenje: “Jeste li vidjeli poslije kapije raskrsnicu? Idite donjim putem pored jedne improvizovane kafane i tu vam je.” “Šta?” “Vodopad.” “Uz rijeku?” “Ne. Tu.” I tada smo konačno shvatili da nije vodopad onaj koji smo mi uporno gledali u vrletima, već da je tu, minut pored nas.

Malo smo kad ovako omanuli tražeći neko mjesto. No, konačno je vodopad Vrteljak (i naziv smo jedva saznali, jer nigdje ne piše) bio ispred nas. Simpatično mjestašce. Baranima vjerovatno omiljeno mjesto za protezanje nogu i malo bijega od gužve.

Ovaj izlet je bio neuporedivo kraći nego što smo planirali. Do vodopada smo stigli za čas, već dobro “utabanom” stazom. U povratku smo se osvrnuli na selo Turčini koje nam je više djelovalo kao da je namijenjeno turističkoj ponudi nego mjestu za život.

I to je bilo to. Htjela sam u blogu da podijelim impresije. Pripremila sam fotografije. Samo sam malo klecala sa toponimima. Koje je koja rijeka. Odakle počinje jedna, dokle ide druga? Kako se zove vodopad? Morala sam da konsultujem Barane. Izabrala sam Radomira, novinara. Konsultovala sam i mog školskog druga Boža koji se odavno preselio u ovaj primorski grad. Radomir mi je razjasnio nedoumice i na kraju rekao: “A Vruća rijeka?” “Kakva sad Vruća rijeka?” I tako se ova priča prolongirala za još koji mjesec.

Prvog dana ove godine, dan kad smo mogli da izađemo iz svoje opštine i dan kad su najavili suvo vrijeme, učinio mi se idealnim za posjetu ovom trećem barskom kanjonu (od spominjanih 5).

Meteorolozi su omanuli pa nas je u Baru dočekala kiša. Parkirali smo se kod vodoizvorišta Kajnak. Srećom, dok smo se prezuli, kiša je stala. Htjela sam opet da prođem stazom uz rijeku Bunar. Iznenadile su me novopostavljene planinarske oznake. Staza je išla malo iznad prethodne, iznad ograde sad već sigurno napuštene improvizovane kućice.

Penjući se stazom iznenada smo se našli ispod starog vijadukta, dijela starog barskog vodopada. Prvi put ga nisam gledala sa zidina Starog grada već sam prošla ispod njega.

Vratili smo se i spustili do kamenog mosta pored starog mlina. Pošto je kiša padala nekoliko prethodnih dana, vode je bilo u izobilju.

Produžili smo preko mosta i vrlo brzo došli do drugog. Info tabla nas je potpuno ošamutila. Pisalo je da se most nalazi na Vrućoj rijeci. Po svemu što smo znali to nikako nije moglo biti tačno. Srećom, jedno momče nam reče da se ljudi iz TO Bar nisu previše unosili u svoj posao kad su kreirali te info table.

Bolje i da ih nema nego da budu pogrešne. Most se nalazi na Suvoj rijeci (negdje piše i Suvi potok) iliti Perinom potoku. To je četvrti kanjon o kojem sam uspjela da nađem samo jedan, ali veoma zanimljiv tekst. O Nikezića potoku, petom od nabrojanih barskih kanjona, za sad nisam uspjela da saznam ništa.

Poslije prelaska mosta naišli smo na ostatke crkve Sv. Urban iz 13. vijeka, a zatim ušli u nevjerovatni maslinjak Džidžarin. Idući makadamskim putem i prateći markacije oko sebe možemo da ugledamo na hiljade stabala maslina.

Neki djelovi su bolje, neki gore uređeni, ali ljepota svakog stabla masline je neupitna. I neprocjenjiva. Osim toga i originalna. Ne postoje dva ista stabla masline. Mene masline očaravaju. Jedva sam uspijevala da napredujem diveći se svakom stablu ponaosob.

Kasnije sam naišla na tekst od prije 13 godina koji govori da su italijanski stručnjaci na brdu iznad Bara otkrili ostatke grčke kulture iz 4. vijeka prije nove ere i starost pojedinih maslina procijenili na više od 2000 godina. Nisam čula da su se ove činjenice valorizovale, a trebalo je da budu.

Hodajući kroz maslinjake pratili smo dobro markiranu stazu dok duboko ispod staze nismo čuli zvuk vode. Znali smo da smo blizu. Slijedilo je malo spuštanje i dio toka Vruće rijeke je bio pred nama.

Vruća rijeka izvire u Velikim Mikulićima i oni koji žele da prođu kanjonom startuju odatle. Naš cilj je bio samo da osmotrimo te brzake. Nije moglo da se vidi previše. Branilo je rastinje na obali.

I pored sve moje akrobatike, skretanja sa putanje, cijepanja robe kroz trnovito žbunje… nisam postigla mnogo više nego što se moglo vidjeti čim smo ugledali rijeku. I taj dio je bio sasvim dovoljan da prvu ovogodišnju šetnju proglasimo uspješnom.

Nismo se vratili nazad već smo nastavili markiranom stazom nadajući se da ćemo napraviti krug. Tako je i bilo. Ubrzo smo prošli pored kampa “Olive garden camp” u Bartuli koji je, na žalost, stavljen na prodaju. Korona antisezona je učinila svoje.

Uz put smo nailazili na mnoge zanimljive prizore: dva začuđena konja, jedno ravnodušno magare, nekoliko poluzainteresovanih ovaca i koze koje odmaraju na betonskom krugu pokojne fabrike Primorka.

Brže i laganije nego što smo se nadali stigli smo do početne tačke. Iako smo poslije toga trknuli i do Volujice, ja na ovaj blog ovdje stavljam tačku. Odužio se i previše.

Ostalo mi je još puno pogleda na Bar, stari i novi, na okolne planinske masive i mnoge detalje koje sam uočavala pored pređenih staza. Ali… Ako ste stigli do kraja čitanja ovog bloga mora da ste, kao i ja, veliki ljubitelji Bara.

Većinu blogova završavam fotografijama cvijeća. Ovaj blog moram da završim fotografijama mačaka. Jer one su najljepši ukras Starog Bara.