Blijede i komične sjenke nekadašnje kaste upravljača, današnji političari često su iz reda novinara, partijskih sekretara, sišli sa studentskih takmičenja iz retorike, tu i tamo sa ponekom neispunjenom književnom ambicijom, ili sličnom tricom u džepu. To je soj šunjala i snalažljivaca bez moralnog ustručavanja, vrlo vatren znak u horoskopu, koji žudi za velikim djelima. Zato će u pohodu ka svom cilju manijakalno iskati više i krenuće u napad na obične ljude.
Političari populisti pokušavaju dvije stvari: da ostvare direktan proboj u živote ljudi, tako što će u njihovu dnevnu rutinu ubaciti svoje masne konspiracije. I pod dva, da količinom dreke & dreka ukinu svako čuđenje nad njihovim postojanjem.
Nedavno smo imali primjer, pred kojim sudovi ne bi smjeli ostati nijemi i nedorečeni. Desilo se ono što se na simboličkoj ravni odvija već trideset godina, ali zahvaljujući budalastom geniju jednog poslanika, eto, dogodilo se i bukvalno.
Političar je krenuo na običnog čovjeka.
Cilj je razaranje građanske privatnosti, uvlačenje u već gotov politički konstrukt niskog profila, u ovom slučaju neke šovinističke aluzije koju je poslanik, propali novinar, uspio na brzinu sklepati. Poslanik je pokazao fotografiju djeteta, znate možda priču. Dijete je bilo krivo jer voli muziku, jer je talentovano, pa se poslanik našao uvrijeđenim što djevojčica od 11 godina igra orijentalni ples na školskoj priredbi, a ne predvodi znojavi vozić moravca u kakvom prigradskom parohijskom domu, kako bi on želio.
Ukratko, dijete je tureno u međuvjerski dubak mržnje i bijedno prokazano kao dio neke smutne rabote, što su na sreću roditelji prepoznali i najavili tužbu.
Ono što je tužno jeste da govor poslanika od 29. jula, tek nedjelju dana kasnije razobličavaju roditelji prozvanog djeteta, što znači da niko u spornom nastupu nije vidio ništa loše, nijedna organizacija, partija, ombudsman, psiholog, da ne kažem novinar.
Socijalnim predatorstvom, svojevrsnom političkom pedofilijom, a zapravo golim verbalnim nasiljem, poslanik, čije ime zaista ništa ne znači, orobio je najsvetiji društveni zabran, pravo djeteta na miran život i anonimnost.
Govoreći o mrtvima, na jednako otužan način, kunući nad žrtvama zločina, baveći se numerologijom pokolja i prelivajući svoje paranoidne tendencije u politički diskurs, političari-pajaci unose ludilo u dnevni raspored građana. Munjevita prečica kojom internet egomani preko noći postaju dio upravljačke elite i tribuni vlastite izopačenosti, opominje nas da ovakve političke dunstere s prezirom odbacimo kao dekor sunovrata javne riječi i ništa više.
Ne volim da koristim to “mi”, jer se vrlo rijetko osjećam kao mi, što je upravo glavna imenska kategorija populista protiv kojih, velim, mora da se stane. Ko bismo to bili mi? Kako biti konstruktivan i staviti rampu da se u Crnoj Gori ipak ne zapati opšti raspojas i incestuozna veza između sadista na političkoj sceni i njihove mazohističke pastve, i to na način kako recimo to radi Vučić preko svojih medija u Srbiji.
Ima nade, čini mi se. Ono što je tradicionalno za male sredine i što im kreše krila da ne polete u velikom zamahu ovdje će nam pomoći, pa će klovnovi i fukara uvijek sa sobom nositi svoju seosku iskaznicu. Volim Crnu Goru zbog tog plemenskog pogleda na moral i tabu, što je ujedno razlog i zašto ne volim Crnu Goru. U ovom slučaju, osuda i gnušanje nad onim koji proziva djecu, ili prezir nakon hajke zbog pogrešno otpjevane himne, kao da se sami nameću i probijaju iznad politike.
Pade mi na pamet činjenica da su ogavni snimci poslati sa ciljem da kompromituju poznatu NVO aktivisticu onomad stigli svim redakcijama, ali da to niko nije htio da objavi, pa su njeni kriminalni protivnici morali da uvezu cijeli jedan medij, dakle Informer, da ga instaliraju, samo da bi svoju gadost imali gdje da okače.
Ima nešto u ovim malim sredinama, što povremeno reguliše amplitudu zla, ali bez opuštanja, jer to ne znači da zla nema u perfidnijim formama, te da kroz demon interneta i bijedu nove političke prakse, neće isplivati još strašnije.
Bonus video:
