Dan je i usred ljeta bio rajlanđanski siv. Dvadeset i pet stepeni u avgustu – temperatura je čak nešto viša u odnosu na onu iz protekle dvije nedjelje, koliko boravim u Njemačkoj. Ovaj manjak ovdje plaća se nemilosrdnim viškom sunca na jugu kontinenta.
Danas sam konačno na cilju – biću treći put vakcinisan protiv koronavirusa. Moja dva prethodna vakcinisanja Sputnjikom V za Njemačku – ne postoje. Iako posjedujem urednu dokumentaciju iz marta, uključujujući i “zeleni sertifikat”, potom analizu krvi prema kojoj imam gomilu antitijela, sve to je, onog trenutka kada zakoračim na njemačko tlo – iluzija, privid, privatna stvar pojedinca. Što se njemačkih i briselskih zdravstvenih vlasti tiče – u martu su mi mogli ubrizgati vodu, rakiju, bilo šta.
Moja doktorka, kod koje odlazim već dvadeset godina, sliježe ramenima i kaže suvo: “Geopolitika”. Pristala je da mi da termin za moje treće vakcinisanje. Pitao sam je da li bi mogla da dođe u obzir američka vektorska vakcina Džonson – jedina je koja se ne daje dva puta. Može. Ali ću morati da sačekam da se za moju dozu prijave još dva kandidata – kada je otvore, vakcina ne može dugo da čeka u frižideru.
Sjetim se da sam dolazeći ovamo na ogromnom reklamnom ekranu u metrou pročitao vijest prema kojoj je samo tih dana uništeno 20.000 doza vakcine. Od preko osamdeset miliona Njemaca vakcinisalo se preko pedeset miliona. I tu se stvar usporila, skoro stala. Pomislim kako neko neće ni jednom, a ja evo treći put tražim iglu, kao zavisnik.
Čekao sam sedam dana, onda je došao poziv. Da pronađem formulare na internetu – list o anamnezi, izjavu o pristanku, kao i objašnjenje o načinu djelovanja vakcine – da ih potpišem i ponesem sa sobom. Termin je u jedan.
Kako sam dospio u ovu situaciju da se vakcinisan vakcinišem? Odluka je bila samo moja. Ali ona ima svoju predistoriju. Kada sam u Srbiji planirao putovanje, još prije nekoliko mjeseci, mislio sam da će geopolitička komponenta vakcinacionog “hladnog rata” ustupiti mjesto razumu. Ako postoji imuni odgovor u nečijem organizmu, svejedno je da li je ubrizgavao konjsku mokraću ili vakcinu šminkerskog naziva. Prevario sam se.
Poslije 17 mjeseci
Dan uoči ljeta morao sam s Banovog brda da odem do jedne laboratorije iznad Žarkova – ona je radila nedjeljom, a ja sam putovao u ponedjeljak. Tamo sam uradio brzi antigenski test i poslije jedne kafe u Skojevskom naselju već sam dobio potvrdu na kojoj lijepo na engleskom piše da sam negativan. To je ulaznica za Njemačku, ako si cijepljen pogrešnom vakcinom – ta ulaznica važi 48 sati.
Šta li me očekuje u Njemačkoj, pitao sam se te noći, tonući u san. Lufthanzina stjuardesa mi je sjutradan dala odgovor. Kada sam zakoračio u avion, ljubazno ali energično zatražila je da promijenim masku ili da uzmem njihovu. Moja platnena maska nije u skladu s propisima. Znao sam za jadac i izvadio iz džepa neotpakovanu masku iz Lidla s oznakom KN 95.
”Filtering face piece” (ffp2) je evropski standard za masku. Moja maska iż Lidla ima doduše oznaku KN 95 – riječ je o kineskom standardu koji je naslonjen na američki standard K95. A to je uporedivo sa standardom ffp2. Ista maska, drugo pakovanje. Važno je da je priznaju.
Sestra koja živi u Njemačkoj upozoravala me da je maska ffp2 obavezna. Ranije to ne bih zaboravio. Izgleda da sam i ja životom u Srbiji vraćen na fabrička podešavanja. Stupivši u utrobu Lufthanzinog aviona opet sam se našao u čvrstom njemačkom zagrljaju.
Dobrodošlica za pamćenje
Nekada je frankfurtski aerodrom bio uporediv sa stakleno-betonskom košnicom u kojoj su putnici zujali na sve strane. Sada kao da je neko navio sat unazad, i smjestio cijeli prizor u mnogo sporiju deceniju. Neki lokali su preživjeli pandemiju, neki ne. U minhenskoj pivnici, na spratu iznad perona, svinjetina u sosu od crnog piva nestala je s jelovnika. Konobarica sa slovenskim naglaskom nema pojma zašto. Ali pšenično pivo je još uvijek njemački nektar. Ovdje su se zadovoljili mojim popunjavanjem cedulje, formulara koji je poslije toga vjerovatno završio u đubretu. Ipak, to je bio moj prvi formular u Njemačkoj poslije puno vremena, pa sam sentimentalno vezan za taj trenutak. Poslije jednopipogodišnje pauze i ja sam opet primljen u igru zvanu “stakleni građanin”. Dao sam lične podatke nepoznatim ljudima, time sam valjda prodao slobodu za jedno pšenično pivo. Ali pivo je zaista bilo dobro.
U vozu između Frankfurta i Kelna imao sam prilike da uživo posmatram pandemijsko pozorište na njemački način.
Lijevo od mene sjedjela su dva para. Mlađi par se žalio da ih je njemačka željeznica u Minhenu ostavila na cjedilu – voz je jednostavno precrtan iz reda vožnje za taj dan, pa oni, evo, od Minhena do Kelna presjedaju treći put. Stariji par se sjetio nekih svojih vozova koji nisu došli, pa su svi coktali jezikom iza maski i ponašali se kao da je njemačka željeznica umrla.
Zločin žvakanja hrane
Njihovu konverzaciju prekinuo je kreštavi glas gospođe od otprilike sedamdeset godina. Tri reda sjedišta ispred mene ona se obraćala mladoj ženi, udaljenoj od nje najmanje dva metra. Ta mlada žena je ušla na posljednjoj stanici, smjestila se i počela da žvaće svoj sendvič.
Kreštavi glas je zahtijevao da ona prekine s jelom i da stavi svoju masku.
Mlada žena je podigla obrvu i kratko rekla: “Sada jedem”.
Kreštavi glas je opet negodovao: “Jedete otkako ste ušli!”.
Mlada žena je preporučila uzrujanoj gospođi da potraži konduktera i da se požali. Onda sam u hodniku čuo kreštavi glas koji denuncira ženu, čiji je grijeh bio žvakanje sendviča u zajedničkom vagonu.
Kondukter je mudro smjestio sopstvenicu kreštavog glasa u prazni odjeljak prve klase. Sam sebe sam tada potapšao po ramenu i rekao: “Dobro došao u Njemačku”
Život na lakat
Ima tome možda i dvije decenije da sam pročitao članak o istraživanju udaljenosti od drugog čovjeka koja se doživljava kao bezbjedna. Ukratko, u različitim kulturama je ta distanca različita. Oblast socijalne psihologije proksemika pokušava da objasni taj fenomen.
Zapamtio sam da u Njemačkoj poželjna distanca iznosi više od ispružene ruke, a na Balkanu ljudi uglavnom vole da budu lakat na lakat. Evropska granica je na sjeveru Balkana, tamo gdje počinju Mađarska i Rumunija. Prema istraživanju iz 2017. ljudi već u tim zemljama žele da vide stranca na distanci od najmanje metar i dvadeset centimetara, dok je Bugarima kao predstavnicima pravog Balkana dovoljno 70 centimetara. Moglo bi se reći da je i Njemačka u kojoj ljudi svakako traže veći “peripersonalni prostor” od onih u Srbiji predodređena za bolje upražnjavanje “socijalne distance”, jedne od pandemijskih mantri.
Pretpostavljam da se matrice ponašanja usidrene u kulturi i mentalitetu vjerovatno zaoštravaju u krizama.
Srbija u kojoj sam pregurao dosadašnje pandemijske talase ostala je, uprkos svemu, zemlja u kojoj ljudi tvrdoglavo žive lakat na lakat. Distancu i uzdržavanje od grupašenja nemoguće je do kraja nametnuti. Komšinica vam se unosi u lice kada priča, neko vam diše za vrat pred kasom u samoposluzi. U redu pred bankama tijelo uz tijelo, gradski prevoz u Beogradu vreo kao inkubator za piliće, a u njemu mi, jedni na drugima. Pandemijske svadbe, ilegalne žurke. A čim mjere popuste, vidi se da se Srbi, sudeći po svakodnevno krcatim kafanama i klubovima, još uvijek više plaše promaje nego virusa. Narodski rečeno – raspašoj.
Sada bi trebalo aktivirati sve svoje interkulturalne vještine da bi se stiglo u novu njemačku stvarnost.
Suši i jagnjetina
U zemlji u kojoj sam proveo četvrt stoljeća nisam bio od početka marta 2020. i sada tu prašnjavu sliku pretpandemijske Njemačke upoređujem sa zemljom koju sam zatekao, sletjevši u Frankfurt. Rezultat poređenja neće mi se uvijek svidjeti.
Ponedjeljkom imate osjećaj da je nedjelja – što zbog onih koji od straha ili iz opreza ostaju kod kuće, što zbog nekih koji su na godišnjem. U gradovima, u prevozu, svuda ima manje ljudi. U ponekim kvartovima tiho je kao u grobu. Opustjele, fino uređene ulice kao da su sišle s platna predstavnika “metafizičkog slikarstva”. Ima više sjenki nego ljudi.
A tamo gdje su pretpandemijska životna središta grada, kao na Klodvigplacu, glavnom trgu južnog Kelna, ipak pobjeđuje život. Ljudi pred lokalima, ljudi u šetnji.
Htjeli smo da odemo u azijski restoran koji je na glasu, ali konobarica nam je tonom nindže rekla da mobilnim očitamo kod s ivice stola. Ako nemamo tu aplikaciju, ne možemo da sjedimo u bašti. Otišli smo na drugu stranu trga, kod Turčina. Jagnjeća čorba nije isto što i suši, ali konobaru nije palo na pamet da nas smara digitalnim kodovima. Dakle, negdje su prihvatili sugestije Velikog brata, negdje se prave da nisu ni čuli za njih. Već sjutradan, u malom japanskom lokalu na Bonerštrase ljubaznoj Azijatkinji nije bilo ni na kraj pameti da nas zapisuje ili tjera da bilo šta očitavamo. Lijepo se osmjehnula i rekla da je najskuplja suši-kombinacija u stvari – najbolja.
Većina lokala ne želi da kinji goste, svaki peti vam uz kartu pića donese formular i olovku da ga popunite – kako bi lično vas, ili nekoga iz vaše blizine pronašli, ako se ustanovi da ste kužni pili pivo. Oni koji vraćaju goste iz baštica, ako nemaju propisanu aplikaciju, ipak su izuzetak.
Svijet apsurda
Sve što sam doživljavao u Njemačkoj logično me vodilo ka odluci da se odlično vakcinisan još jednom vakcinišem. Istočna vektorska vakcina sada se u meni druži sa zapadnom vektorskom vakcinom. “Neka ljubi se Istok i Zapad” - to je jedini pjesmuljak koji mi pri tome pada na pamet.
Nisam imao problema ni u martu poslije Sputnjika, ni u avgustu poslije Džonsona.
Sada držim u ruci papir u kojem mi Institut Robert Koh potvrđuje valjanost moje američke vakcinacije. Dodam li mu “zeleni sertifikat” iz Srbije koji se odnosi na rusku vakcinu – ta dva papira ne ukazuju samo na to da se vjerovatno neću razboljeti. Već i da naš svijet proizvodi apsurdne, pa i maloumne situacije čak i kada misli da štiti zdravlje ljudi.
Ah, da. Nisam spomenuo da je u nekim radnjama obavezno uzimanje korpe, čak i kada kupujete jednu jedinu žvaku. To je dio rituala brojanja mušterija. Ako broj korpi padne ispod određenog limita, niko više ne može u radnju. Nisam spomenuo ni da je vožnja javnim prevozom postala izuzetno ugodna jer uvijek ima mjesta. Zabavljao me je i jedan najlonski paravan koji iza prednjih vrata visi s drvene šipke u autobusu broj 106 u Kelnu. Prva vrata su blokirana – vozač je tim “šatorom” valjda zaštićen od putnika. Mada Beograd sada, iz njemačke perspektive, izgleda kao naseobina s druge planete – ili iz prošlosti, prije pandemije – ovo “privremeno” rješenje Keln čini beogradskijim nego što se može pretpostaviti. Dodam li toj slici i nevjerovatan broj gradilišta koja su se u Porajnju pojavila za vrijeme korone, onda je sličnost dalekih gradova očigledna.
Naposlijetku, istinska opasnost za mene nije bio nevidljivi virus, već nečujni elektrotrotineti koji prozuje kraj prestravljenih pješaka s bezobzirnošću koja je inače u njemačkim gradovima bila rezervisana za bicikliste. Njih prije koju godinu nije bilo na trotoarima. Opasni su to izumi.
Jednu stvar ipak ne mogu da oprostim Njemcima. S pandemijom ili bez nje, čak i u lokalima u kojima je kapućino ostao odličan – uz njega ne serviraju čašu “česmovače”. Ako hoćeš vodu, naruči je, ona košta skoro kao kapućino. Rado sam zaboravio ovu lošu ugostiteljsku naviku, ali su me sada konobari redom na to podsjetili. To bi u nekim mediteranskim zemljama posmatrali kao krajnje neprijateljski čin.
Bonus video:
