„Ako im je naređeno da izmisle novu riječ za izdajicu, teško su mogli pogoditi sjajniju kombinaciju slova, nešto tako sklisko i krivudavo”, pisao je Tajms.
Ta magična riječ, koja će u budućnosti postati jako omiljena i rabljena na svim meridijanima kao sinonim za izdaju, nije došla od bogova već od prezimena lidera norveške nacionalsocijalističke stranke, Vidkuna Kvislinga, koga će Hitler nakon okupacije ove skandinavske zemlje postaviti za premijera. Poslije rata Kvisling je osuđen na smrt i strijeljan zbog izdaje zemlje i kolaboracije sa nacistima, a istorija je zabilježila da je pred streljačkim vodom uzviknuo - ja sam nepravedno osuđen i umirem nevin!
Niti je Katnićev „državni udar“ nalik norveškom procesu stoljeća, niti je Putin Hitler, još su manje prvostepeno osuđeni lideri DF-a ubili ili protjerali nekog kao što je Vidkun Kvisling, ali nešto slično su i oni rekli po pitanju svoje nevinosti i izdaje za koje su bili optuženi.
Ali da se vratim na norveškog Kvislinga - igrom sudbine odnosno riječi, ispalo je da ga je puno više od njegove sramne političke role, ovjekovječila jezička kovanica nastala od samog prezimena. Zato bi za Vidkuna Kvislinga danas malo ko znao da se pojam kvisling nije odomaćio u tekstovima ili izjavama pisaca, sociologa, novinara, političara, čak običnog svijeta.
Vidkun je postao tako „slavan“ još za života pošto je na vrhuncu njegove političke moći i služenja Hitleru, londonski Tajms objavio pomenuti uvodnik.
Već godinu dana kasnije, u ljeto 1941, britanski premijer Čerčil će u govoru pred poslanicima upotrijebiti „tu novu riječ“ za koju je predvidio „da će nositi prezir čovječanstva kroz stoljeća, prema podloj rasi kvislinga unajmljenih od strane osvajača da bi realizovali njegove planove i vršili u njegovo ime vladavinu nad svojim sunarodnicima“.
Da je Čerčil dobro prorekao dugovječnost pojma kvisling govore ne samo godine i prve decenije nakon rata već i današnje vrijeme kada brojni američki autori, uključujući i nobelovca Pola Krugmana, predsjednika Trampa opisuju kao kvislinga! „Zbog toga što brani Rusiju dok napada naše najbliže saveznike čime služi interesima stranih gospodara na račun vlastite zemlje”, objašnjavao je Krugman u Njujork Tajmsu. Bilo je tih godina autora u Vašington Postu i Politiku koji su ne samo Trampa već kompletno republikansko vođstvo u Kongresu i Senatu opisivali kao „kvislinški establišment“!
Isti pojam je prije dvije godine upotrijebio lord Kris Paten (koga pamtimo kao mirovnog izaslanika za bivšu SFRJ), kada je komentarišući masovne studentske proteste u Hongkongu, opisao Kari Lam, sadašnju upraviteljku grada-države, odanu zvaničnom Pekingu, kao „jadnu kvislinšku figuru koju će kao takvu zabilježiti istorija Hongkonga“!
Ovaj mali osvrt na etimologiju i istorijat pojma kvisling, inspirisan je nedavnom izjavom lidera DF-a Andrije Mandića koji kaže kako smo „u maju imali završenu stvar“, misleći na Temeljni ugovor između SPC i države Crne Gore. Zvuči pučistički, a nobelovac Krugman bi napisao i kvislinški, ako se zna da je „završena stvar“ bila u stvari dokument sastavljen po meraku i za interes druge države (Srbije), pod budnim okom njenog ministra vanjskih poslova (Selaković) i bez znanja i protivno interesima Vlade i građana sopstvene zemlje (Crne Gore). Ako se prisjetimo da je tada Mandić, uz asistenciju bezbjednosnih struktura druge zemlje (Srbija) izvodio vladiku Joanikija na večeru i ubjeđivao kako „imamo završenu stvar“, a onda javno prozivao premijera Krivokapića da kao mali od kužine otrči za Beograd i odmah potpiše dokument, ispada da nije bez osnova razmišljanje da li u navedenim elementima i ponašanju lidera DF-a ima osnova za tako teške kvalifikacije, koje su, manjim povodom, koristili brojni američki autori opisujući politiku donedavnog predsjednika Trampa.
Ili šta je magija riječi - ako u cilju nacionalnog pomirenja na kome DF i DPS temeljito rade decenijama, po sistemu što se oni više zalažu za mir među braćom to smo sve dalje od njega, ako dakle u to ime odustanemo od ovako jakog pojma kao što je kvisling, ili kvislinzi ako se misli na DF elitu a ne samo na lidera, onda bismo se mogli poslužiti slikovitijim terminom, recimo onim što je nedavno heroina iste grupacije Marina Jočić upotrijebila u javnoj polemici - tranja. Ispalo bi tako da su Mandić i većina lidera koalicije ZBCG ako ne kvislinzi a ono obične tranje Aleksandra Vučića.
Koje, kako bi rekao Čerčil, sprovode planove druge države (Srbije) da bi u njeno ime i za njen račun vladali nad građanima sopstvene zemlje (Crna Gora).
Ogledalo takve politike je i najnovije naricanje lidera pomenute koalicije za popisom. Mandićevo „imali smo gotovu stvar“ sada u slučaju popisa postaje „ili ćemo se prebrojati ili neće biti ove Vlade“. Što opet ide na vodenicu gospodara susjedne zemlje (Srbije) koji je u više javnih istupa, nakon izbora 30. avgusta i nakon raskida sa političkim ocem Đukanovićem, izjavljivao kako ga ne zanimaju izbori u Crnoj Gori ali ga jako zanima popis. Da se prebrojimo, rekao bi i AV, iako je popis u Srbiji odložio za oktobar 2022! Što je, da budem ciničan, i logično jer je pitanje nacionalnog izjašnjavanja u Srbiji relaksirao Milošević, svodeći veliku Srbiju (tadašnju SFRJ) na beogradski pašaluk u kome sada Srbi jasno dominiraju. Mašala. A da bi se na neki način povratilo ono što je politika 90-ih, za koju su bili i AV i AM i MĐ, izgubila - iskovan je novi pojam, srpski svet. Za koji je potrebna većina Srba i u Crnoj Gori kako bi zajedno sa apsolutnom većinom braće u Srbiji i Republici Spskoj zatvorili duhovni krug utemeljen na Karadžiću i Mladiću, Ceci i Arkanu, Pinku i Vulinu.
Popis sada i odmah je jedinstvena prilika, slaže se i Slaven Radunović, jer ako se sad ne prebrojimo kasnije nećemo moći. Iako on to pravda evropskom regulativom, prije bi se moglo reći da DF establišment smatra da je 2021. neponovljiva šansa - Crna Gora na koljenima nakon višedecenijske pljačke, diktature i izdaje DPS-a (po tome je i Đukanović kvisling, naravno), dok je istovremeno susjedna država (Srbija), čiji interes pomenuta grupacija bespogovorno sprovodi, u velikom naletu. Mnogo smo jaki, kako vole da kažu. Ili makar im je takav subjektivni osjećaj. Kod Vučića a ne samo kod Vulina i Informera.
Kuda će takva politika odvesti DF, ali i njihovu matičnu zemlju (Crnu Goru), pa i susjeda kojeg komite doživljavaju kao vječitog okupatora (Srbiju) - ostaje da se vidi.
Samo da rata ne bude, pjevao je legendarni Đole. Bilo je uzalud, ali valjda smo nešto naučili iz tog iskustva.
Bonus video:
