Razglednice su postale relikt prošlosti, bar njihova prvobitna namjena. Nekad su se slale sa ljetovanja, sa putovanja. Koliko su služile da se njima pošalje neka tekstualna poruka, toliko je i sama razglednica bila poruka koja je govorila: Bio sam ovdje. Sad su u tom smislu društvene mreže zamijenile razglednice. No, one i dalje postoje, ali sada isključivo imaju svrhu suvenira. Selo Žlijebi je odličan motiv za jedan od suvenira Herceg Novog (u kom god obliku).
Savremeni turisti se ne zadovoljavaju morem i suncem. Oni žele da upoznaju zemlju u koju dođu. Žele da vide što više nesvakidašnjih detalja. Turističke organizacije su tu da ih sa takvim lokacijama upoznaju i na njih upute. Prije neku godinu sam posjetila Krf. Turističkim prospektom ostrva je bilo obuhvaćeno skoro svako selo. Jedno je imalo najveću maslinu, jedno najljepšu kafanu, jedno muzej školjki… Tragajući za tim zanimljivostima detaljno smo obišli cijelo ostrvo. Imaju li posjetioci Crne Gore priliku da iskuse takav vid turizma?
Za selo Žlijebi sam slučajno čula i veoma me je zaintrigiralo. Tokom uspona na Subru, u maju mjesecu, uočila sam putokaz prema selu i rekla: Svraćamo u povratku! Iako mi je tura bila prilično naporna, nisam odustala od plana. Ka selu se kreće od kružnog toka u Meljinama. Ide se putem ka Trebinju ka selu Kameno, koje je udaljeno 7 km. U Kamenom se opet skreće desno i ide oko 3 km, da bi se put opet odvojio desno od glavnog puta. Od tog skretanja do sela Žlijebi ima još oko 2 km. Dakle, oko 13 km od Herceg Novog. Mi smo došli iz suprotnog pravca. Na samom ulazu u selo, s desne strane nas je dočekalo “nalazište” kamenih ploča. Pored su bile naslagane gomilice prethodno izvađenog kamena. Nismo do sad imali priliku da vidimo nešto slično.
Ono što ovo selo čini specifičnim je upravo kamen iz ovog majdana. Crna Gora je “kremen kamen”. Kamen je kod nas odvajkada glavni građevinski materijal. Ali se na ovom mjestu nalaze kamene ploče toliko tanke da služe ne samo za zidanje već i za pokrivanje kuća. Kamene krovove ranije nisam imala priliku da vidim. Bar ne ovako majstorski izvedene.
I ograde oko kuća su, naravno, napravljene od istog materijala. Zato upadljivo paraju oko krovovi od crvenog crijepa kojih ima nekoliko. Nevjerovatno je da ovakav biser i raritet država nije prepoznala i zaštitila na taj način što bi svi krovovi morali da se renoviraju na autentičan način. To je trebalo da bude obaveza svakog vlasnika, koji je mogao biti nagrađen i određenom subvencijom. Ovako, velika prilika da se selo zaštiti kao autohtona arhitektonska cjelina je, na žalost, propuštena.
Ima dosta krovova skoro obnovljenih na stari način, ali i onih koje je uveliko načeo zub vremena. Selo je od nekadašnjih stotinak stanovnika spalo na 3 stalna i nekoliko periodičnih. Seoba je počela još šezdesetih godina. Većinom se išlo za Beograd ili Herceg Novi. Mnogi su pomagali svoje selo iz daljine. Na oko 500 m od kamenog majdana, smjestila se crkva Svetog Nikole. Uočili smo je iz daljine. Iza nje pogled puca ka Lovćenu.
Kažu da je sagrađena 1550. godine na isti način kao i ostale kuće u selu: od kamena iz komšiluka. Crkva ima fantastičan položaj. Smještena je na uzvišenom platou sa kojeg se pruža izuzetan pogled na ulaz u Bokokotorski zaliv.
Tokom skakanja po Subrinim platoima kucnula sam o stijenu i onesposobila objektiv pa sam za “selo za razglednicu” bila hendikepirana jer nisam imala pristojnu mogućnost da ga predstavim u ljepšem (odnosno, pravom) svjetlu. No, nadam se da ću vas dovoljno zaintrigirati da bar kad vas put nanese u Herceg Novi izdvojite 2 sata vremena za posjetu ovom neobičnom selu. Osim pogleda prema zalivu, na koji se gleda sa oko 700 m visine, i Lovćena u daljini, tu je i Orjen. Padine Orjena bukvalno natkriljuju selo.
Na jednom zidu sam uočila spomen-ploču koja govori o stradanju stanovnika sela tokom Drugog svjetskog rata. Očigledno je malo koji dio zemlje bio pošteđen.
U povratku ka autu, u blizini majdana uočili smo objekat za koji smo pomislili da je možda ugostiteljski. Nismo se prevarili. Radi se o konobi koju drži bračni par Sikimić. Konoba radi samo tokom sezone i za unaprijed dogovorene grupe. Nude se isključivo domaći specijaliteti, kako za jelo tako i za piće. Ispod kuća su njive i bašte, a zemlja izgleda plodno i blagorodno. U okviru konobe se nalazi i mali etno muzej. To je, u stvari, rodna kuća vlasnika konobe. U njoj se može vidjeti njegova kolijevka, kofer đeda iz Amerike, stara singerica na nožni pogon. Turističke grupe koje dođu u konobu uz ručak dobiju gratis i vodiča koji ih povede do crkve na pogled za peticu, a zatim ih provede kroz porodični muzej uz zanimljivu priču. Svidio mi se cjelokupni koncept rada ove konobe. Vlasnici su bili u fazi pripreme za sezonu, ali domaćicu, iako smo banuli neplanirano i nenajavljeno, nije mrzjelo da nas provede i ispriča sve kao da smo pravi turisti. Degustaciju jela i pića smo ostavili za neku drugu priliku, iako smo bili nuđeni. Toliko sam se bila unijela u priču da sam zaboravila da mogu da napravim neku, pa kakvu god, fotografiju telefonom.
Domaćin konobe je ujedno i posljednji graditelj tradicionalnim načinom – uz pomoć kamenih ploča iz seoskog majdana. Hoće li ovo umijeće izumrijeti ili će se naći neko ko će preuzeti štafetu – ostaje da se vidi. Čelnici Herceg Novog i turistički radnici grada, međutim, ne bi smjeli da prepuste sudbini ovako važnu stvar. Možda još uvijek nije kasno da se, uz pomoć sredstava iz evropskih fondova, ovo selo vrati u prvobitno stanje i zakonom zaštiti. Ja navijam za to.
Bonus video:
