Neobično velike zastave Njemačke i Ukrajine koje su postavljene za konferenciju za novinare Angele Merkel i Vladimira Zelenskog u nedjelju u Kijevu, trebalo je da simbolizuju veliko prijateljstvo. Kancelarska je ukrajinskom predsjedniku direktno rekla: „Mi smo prijateljski povezani.“
Pa ipak, to prijateljstvo je na kraju političke karijere Angele Merkel stavljeno na veliko iskušenje.
Ukrajina slavi tri decenije nezavisnosti od Sovjetskog Saveza. Više od polovine tog vremena Merkel je bila kancelatka. Zelenski bi sigurno volio da ona prisustvuje proslavi, ili da je u ponedjeljak bila na samitu Krimske platforme - novog foruma čiji je cilj da aneksiju ukrajinskog poluostrva vrati u centar međunarodne pažnje.
Ali ne, Merkel je smišljeno došla dan ranije. To nije poseban gest prema Rusiji, već njen oprobani politički stil - da se nikad ne odredi do kraja.
Ukrajina ima mnogo da zahvali kancelarki. Razumije se da je od Zelenskog dobila „Orden slobode“. Tokom njenog mandata Ukrajina je doživjela najteže trenutke svoje mlađe istorije - aneksiju Krima i rat u Donbasu. Kao kancelarka najuticajnije zemlje EU, Merkel je igrala glavnu ulogu u uvođenju sankcija Rusiji.
No, ukupni bilans njene istočne politike je šarolik. Na kraju njime prije može da bude zadovoljan Vladimir Putin. Tokom kancelarkinog mandata nisu ispunjene baš sve Putinove želje po pitanju Ukrajine, ali mnoge jesu.
Na samitu NATO 2008. u Bukureštu, Merkel se, zajedno s tadašnjim francuskim predsjednikom Nikolom Sarkozijem, izjasnila protiv prijema Ukrajine u alijansu. U Kijevu joj s pravom prebacuju da time na nju pada dio krivice za kasnije događaje na Krimu i u Donbasu. Rusija je shvatila signal da NATO neće štititi Ukrajinu.
Pod posredstvom Merkel i idućeg francuskog šefa države Fransoa Olanda, u Minsku su 2015. potpisani mirovni sporazumi koje je Rusija, s izvjesnim pravom, proglasila za svoju pobjedu. Tokom prošlonedjeljnih posjeta Moskvi i Kijevu, Merkel je rekla da se ti sporazumi ne poštuju, da i danas ginu ukrajinski vojnici. Stanje na istoku Ukrajine uporedivo je s tempiranom bombom.
Naposljetku, baš pred političku penziju kancelarke, zaoštrila se svađa o gasovodu Sjeverni tok 2 koji kreće u rad. Njime Rusija zadaje težak ekonomski udarac Ukrajini, jer novi gasovod čini izlišnim tranzit gasa preko susjedne zemlje. Sjeverni tok 2 je vjerovatno najveća greška Angele Merkel u politici prema evropskom istoku.
Kancelarka je podržavala projekat i nikad nije htjela da ga upotrijebi kao najjače sredstvo prinude protiv Rusije. Za to su postojali razlozi, poput istorijske odgovornosti - na to je Merkel podsjetila kad je položila vijence na grobove Neznanih vojnika u Moskvi i Kijevu.
Ulogu su imali i poslovni interesi i Socijaldemokrate kao koalicioni partneri u Vladi. Berlin stalno pokušava da ostane u kontaktu s Moskvom, kako bi se lakše rješavale krize širom svijeta. U Kijevu su tu činjenicu dugo potcjenjivali i nadali se da će gasovod biti stopiran.
Takve njemačke posebnosti u Kijevu mnogi ne razumiju, uključujući i predsjednika Zelenskog. Zato stalno traže isporuke oružja od Njemačke, i stalno bivaju odbijeni. Istorijska odgovornost Njemačke tu ne ostavlja manevarskog prostora zvaničnom Berlinu.
Ironija je u tome što baš Rusija iz kancelarkinih ruku dobija moćno oružje u vidu Sjevernog toka 2 - oružje koje se može upotrijebiti ne samo protiv Ukrajine, već i protiv cijele Evrope. Tu je Zelenski nesumnjivo u pravu.
Berlin je, doduše, obećao Vašingtonu da će upravo to spriječiti, i da će obezbijediti da dio ruskog gasa i dalje ide preko Ukrajine kada isteknu aktuelni ugovori 2024. Ali, do ovog trena to još nije siguran posao.
Stoga je razumljivo kada Zelenski na konferenciji za novinare jedva može da sakrije razočaranje. Kad Merkel ode, Kijev će se nadati ustupcima Njemačke, posebno kod pitanja članstva u NATO. Ali te nade će biti uzaludne.
Ko god da naslijedi Merkel u Kancleramtu, teško da će raskinuti s tradicijama njemačke spoljne politike. Isto važi i za sankcije protiv Moskve, nepriznavanje aneksije Krima i nastavak tranzita gasa preko Ukrajine.
Bonus video:
