Ustoličenje novog mitropolita SPC u Crnoj Gori izvjesno je zasjenilo godišnjicu političkih promjena u ovoj državi.
Mnogi su (među njima i potpisnik ovih redova) očekivali ekspresnu ili malo sporiju, ali svakako eksplicitnu demontažu jednog nakaradnog i duboko nepravičnog sistema, a jedina demontaža koja se u međuvremenu desila, odigrala se među tzv. “pobjednicima” iz 30. avgusta. Kompletna, naime, crkvena struktura kako ju je bio postavio mitropolit Amfilohije - ekspresno je demontirana. Da niko od Đedovih “unuka” i ne pisnu.
Uoči ustoličenja, oni naklonjeni SPC insistiraju da je riječ o tzv. “tradicionalnom” mjestu i običaju, ali, to bi se teško moglo reći, jer su samo dva ustoličenja nakon gašenja autokefalne CPC bila u Cetinjskom manastiru - 1961. Danila Dajkovića i 1990. Amfilohija Radovića.
Ta potreba da se javno promoviše narativ o “tradicionalnosti” običaja je ono što, pretpostavljam, iritira mnoge, i ne samo Cetinjane. Kao što je pušten narativ o osam vjekova SPC u Crnoj Gori. Iako ona pod tim imenom nema toliki staž ni u Srbiji.
Zašto tolika tvrdoglavost Mitropolije SPC u Crnoj Gori? Zašto je njima Cetinje toliko važno, a čude se kad vide da je i drugima Cetinje važno.
Ako je riječ o simboličkom obilježavanju teritorije ne bi trebalo da se čude što to nekome liči na okupacioni manir.
Protest nije sporan. I treba. To i pripada građanima, ali, sporno je nešto drugo. Ovo se predstavlja kao autentični nastavak emancipatorskog pokreta iz devedesetih, koji je takođe buktao na Cetinju, a skupljali su se ljudi ne što im je (nekima od njih) neko plaćao benzin i dnevnice nego iz unekoliko drugačije motivacije. Što je perverzija svoje vrste - jer se takvom manipulacijom pod DPS zastavu stavlja nešto što je nastalo u temeljnom i nedvosmislenom otporu toj partiji, njenim liderima i njihovoj politici.
Što je ono što dodatno komite iz devedesetih čini različitim od današnjih? Osim toga što su oni prvi (svi odreda) komitovali “o svome brašnjeniku” i za svoje ideje… Detalj sa jednog od tadašnjih skupova - u Bašti kina Kultura, avgust 1992. Veliki skup, sjajna energija - i među prisutnima, novinar tadašnjih kragujevačkih Pogleda, a bila je to vjerovatno najčetničkija novina svih vremena. Niko ga nije ni pogledao mrko. Bilo je polemike, ali šarmantne. Nikakvog nasilja. Tako se ponašate kada ste sigurni u svoje ideje i njihovu emancipatorsku ulogu.
I tada su dolazili na Cetinje i Crkva i SANU i ostali mrakovi, doduše tada kao Đukanovićevi politički partneri. Svaki put su žestoko i dostojanstveno ispraćeni sa Cetinja, kako i dolikuje.
Političari, kako vidimo, insistiraju da su u stanju da sve obezbijede “kako treba”, ali, nisam siguran da je to tako. Bojim se da je ovo ona logika - mi to moramo reći ako smo ozbiljna vlast, a da iza kazanoga nema niti sveobuhvatne analize niti ostalih priprema za sam događaj i sve moguće scenarije toga dana. Od kojih je većina vrlo opasna.
Ipak, ne vjerujem da jedno ustoličenje, kakva god se značenja projektovala u njega, zaista može zapaliti Crnu Goru. Što ne znači da ne može - planuti.
Moram priznati da je ministrica Srzentić jedan od rijetkih političara iz vlasti čije su izjave ovih nedjelja vrlo balansirane i građanski fundirane.
Ali izjava o “doktoru koji ubija jednoga čovjeka, a ekonomija hiljadu” svjedoči mnogo puta potvrđenu javnu nespretnost premijera. Ovakva formulacija je sumnjiva čak i za neku blokovsku klupu gdje penzioneri sjede u papučicama i smiješnim majicama i, krajnje ležerno, divane o svemu i svačemu.
Možda još nije kasno da premijer zamoli svoje prijatelje iz Crkve da shvate realnost i prebace čitav obred u podgorički hram. Jer ne bi bilo dobro da otkrijemo da, premijerovom rječnikom, pored “ljekara” i “ekonomije” i pogrešne procjene mogu ubiti mnoge…
Bonus video:
