Kako Struga - nema druga

Kako imenovati mjesto gdje se rijeka rađa iz jezera? Razmišljam o tome u bašti kafea Relaks na obali Ohridskog jezera. Nekoliko metara od mene ono kao da skuplja usta na poljubac da bi iz tog poljupca pokuljala zelenocrna voda Drima, dijeleći varošicu Strugu svojim tokom na pola.

Crnodrimski istok

Mjesto bi se moglo nazvati izvor, da nije naše navike da izvore zamišljamo kao vodu koja ističe ispod neke stijene. Pošto Drim bukvalno ističe iz jezera mjesto bi moglo da se zove istok. Da nije naše navike prema kojoj je ta riječ već rezervisana za mjesto odakle izvire sunce.

Mudrujem tako o riječima, ispijajući svoj hladni nes na izmaku avgusta, tu na jednoj od onih fascinantnih tačaka Balkana, koje zaustavljaju dah viškom ljepote.

Lingvisti u korijenu riječi Drim čuju latinski, starogrčki, ilirski, indoevropski, staroindijski sloj. Pa se zaustave kod avestanskog jezika, na kojem su zabilježeni spisi staroiranske Zaratustrine vjere: dru - tok, brzak.

Zamišljam ovu vodu kako napušta Strugu prema sjeveru, neko vrijeme čini granicu Sjeverne Makedonije i Albanije, da bi se prvo sjurila u bratski zagrljaj Bijelom Drimu, pa se svojim većim rukavcem konačno smiri u njedrima Bojane - rođene u još jednom čudesnom jezeru - Skadarskom. Moglo bi se reći da se tamo, daleko, na ušću, spajaju ohridske i skadarske vode.

Da, voda je čudo, a posebno ova koju gledam s nevjericom, s nešto čuđenja kao i uvijek kada slike iz stvarnosti poprime kvalitet snoviđenja.

Struga i ja

Ponekad se život igra okruglim brojevima. Strugu sam prvi put posjetio 1991. Jugoslavija je bila na izdisaju, a mene su pozvali na Struške večeri poezije. Prvi put sam letio avionom - od Sarajeva do Beograda slovenačkim modernim mlaznjakom, a od Beograda do Skoplja avionom novoosnovane makedonske avio-kompanije. Upozorenja na sjedištima su bila ispisana na ruskom i bugarskom. Propelerac je ličio na kartonski model dvomotorca Lokhida 12 kojim će u filmu Kazablanka Ingrid Bergman odletjeti poslije rastanka sa Hamfrijem Bogartom.

U Strugi nas je dočekao tadašnji glavni Makedonac u Jugoslaviji, brkati Vasil Tupurkovski, u bijelom odijelu. Družio sam se sa slovenačkim mladim pjesnicima koji su dijelili travu kao da je riječ o baklavama. Jezero pred hotelom pamtim kao mirnu, dobroćudnu vodu. Bar na plaži je imao dugačak šank, iz zvučnika je na naše insistiranje tog ljeta dopirao beskonačni rege.

I evo me, tri decenije kasnije, u istom hotelu koji je renoviranjem 2012. poprimio ekskluzivni izgled. Prepoznajem betonske ovale koji se dodiruju leđima - jugoslovenski modernizam koji bi ponekad izrodio i ovako jedinstven betonski cvijet.

Ovaj put sam došao noćnim autobusom iz Leskovca i navikavam se na pažnju koju mi ukazuju domaćini.

Družiću se sa makedonskim pjesnicima Vladimirom Martinovskim i Jovicom Ivanovskim. Od njih ću naučiti ponešto o varoši koja svojim turističkim objektima izlazi na jezero, ali čiji život buja na obalama rijeke.

Most poezije

Poslije drvenih ustava kojima se valjda kontroliše količina vode koja kulja u regulisano korito, Drim kreće na sjever. U varoši je preko rijeke podignuto pet mostova. Prvi od njih je Most poezije. Tu su obično svoje stihove govorili dobitnici “Zlatnog vijenca” - najznačajnije nagrade na festivalu poezije.

Na svjetskoj mapi pjesništva Struga se pojavljuje sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Tokom svih ovih decenija festival se pretvorio u jednu od najzanimljivijih međunarodnih okupljališta pjesničke elite.

Mnogi vrhunski liričari, bez čijih knjiga ne mogu zamisliti svoju biblioteku, dolazili su u Strugu i ovdje se družili sa balkanskim kolegama.

Ovdje su vinom nazdravljali već slavom ovjenčani književni nobelovci. Josifa Brodskog je njegova, američka vlada sprečila da dođe - očekivao se rat u Jugoslaviji. Ime irskog nobelovca Šejmasa Hinija takođe je upisano među pjesnike koji su ovjenčani struškom slavom. Ali bilo je i takvih poput Italijana Euđenija Montalea koji su tek poslije struškog Zlatnog vijenca dobili Nobelovu nagradu.

Park poezije

Sve ovo je doslovno opipiljivo u Parku poezije. Krene li se zapadnom obalom, promenadom pored rijeke, iza Centra za kulturu, koji je vidio i bolje dane, sa lijeve strane se nalazi park. Neupućenom posmatraču park će izgledati sasvim obično. Ali oni koji znaju o čemu se radi, imaju svijest o tome, da je šetnja tim parkom ustvari šetnja “svetom šumom poezije”. Stabla u parku su posadili laureati. Pločice ispod stabala ukazuju na to. Postoji drvo Hansa Magnusa Encesbergera, Alena Ginzberga, Genadija Ajgija ili Jana Ricosa. Drvo Mije Pavlovića, Maka Dizdara ili Desanke Maksimović. Krležino stablo, drvo Čarlsa Simića. Struga je po ovom parku jedinstvena u svijetu.

Jedna dalekoistočna mudrost veli da bi čovjek za života trebalo da stvori jedno dijete, napiše jednu knjigu i zasadi jedno drvo. Ovi laureati su u Strugi ostvarili dva od tri cilja - za djecu ne znam, kako ko.

Šetnja Strugom pokazuje da je grad sudbinski povezan sa rijekom. Mnoštvo kafea i restorančića na obali u kojima možete popiti i pojesti sve što srce ište - od turskog čaja u kojem smo uživali jednog popodneva, preko točenog Skopskog piva u kafeu Kingston uz beskonačne razgovore o pisanju i prevođenju, do restorana nacionalne kuhinje.

Ulicom Titovom

Kod hotela Beograd sa Keja Boris Kidrič skreće se u pješačku zonu - u Ulicu Maršala Tita. Postoje zemlje i oblasti u kojima se jugoslovensko nasljeđe nije prefarbalo novom "starom" istorijom - pa bivši jugoslovenski doživotni predsjednik može i dalje posthumno da računa sa svojim ulicama u Istri, u Tuzli ili - u Strugi.

Posjetio sam i Crkvu Svetog Đorđa - makedonske ikone mi uvijek došapnu nešto iz prohujalih vremena. A odmah iza nje i gradsku pijacu, na kojoj žarkocrvene paprike i ove godine obećavaju još jednu turu odličnog makedonskog ajvara.

Sa Vladimirom Martinovskim jednog popodneva odlazim tamo gdje turisti rijetko dođu tragajući za znamenitostima - u kamp Scout na obali jezera, koji vodi njegov prijatelj Igor. U hladu breza i borova, nadomak centra, Igor je usred pandemije pokrenuo posao u skladu sa evropskim ekološkim standardima i - ne može da se odbrani od posla. Razgovaramo o paradoksu - kao da je pandemija neke ljude vratila korijenima - prirodnijem ambijentu, boljem druženju. Više duše, a manje luksuza.

To me raduje, i ja navijam za dušu.

Već drugog dana boravka u Strugi tražim sa Vlatkom - tako zovemo Vladimira - rodnu kuću braće Miladinov, čiji je značaj za ovdašnju pjesničku tradiciju neupitan. Miladinovi su se u 19. vijeku dobro obrazovali, vrijedno radili na prosvećivanju naroda, pisali, putovali, bili bliski svim panslavističkim sanjarima tog vremena i na kraju završili utamničeni u Carigradu. Mnogo sam volio pjesmu Konstantina Miladinova Žal za jugom (T’ga za jug) koja je nezvanična himna svih emigranata koji u Evropi već nekoliko vjekova putuju sa juga prema sjeveru.

Portreti slavnih pjesnika

Isti dan sa nalazim sa Vlatkom i Lidijom Dimkovskom, koja je 1991. učestvovala na pjesničkom festivalu u Strugi kao i ja. Sada živi u Sloveniji i dobila je ove godine glavnu nagradu za knjigu pjesama napisanu na makedonskom jeziku. Dogovorili smo se da obiđemo foto-atelje Duška Đorgona. On nas je dočekao lijepo i strpljivo je objašnjavao istorijat mnoštva fotografija.

Osamdesetjednogodišnji penzionisani fotograf nije morao da putuje po svijetu kako bi portretisao slavne savremenike - svijet je dolazio njemu. Do 2011, punih pola vijeka, on je kroz objektiv svojih foto-aparata pratio Struške večeri poezije. Prisjeća se slavnih svjetskih pjesnika i njihovog druženja. Neki su bili skloni fotografisanju, neki ne. Neki su ostajali sa Duškom u prijatnom razgovoru, drugi su žurili. Pošto je jedan od gostiju u Strugi bio i Leopold Sengor - senegalski pjesnik i tadašnji prvi predsjednik nezavisne zemlje, obezbjeđenje nije puštalo Duška da mu priđe. Sudeći prema fotografiji iz njegovog privatnog muzeja - ipak je prišao dovoljno blizu.

U ateljeu su i knjige svjetskih pjesnika poređane na jednoj stalaži. Dokumenti prohujalog vremena. Dobar broj ljudi čija lica gledam nije više među živima. Ali tu smo mi, da ih se zajedno sa Duškom sjetimo.

Moram priznati, zamolio sam Duška da mi omogući uvid u stare foto-albume, ne bi li naišao na sebe mladog iz 1991, na nekoj od fotografija tadašnjih svečanosti ili književnih nastupa. Pregledao sam gomilu albuma, nisam pronašao ni sebe ni djevojke i momke iz moje generacije. Ali sam, zagledajući stotine fotografija, shvatio da bi svi ti trenuci kada je Struga na nekoliko dana bivala glavni pjesnički grad svijeta, bili nepovratno izgubljeni, da nije bilo Duška. Opraštamo se srdačno. Nadam se da ću ga ponovo vidjeti.

Pjesma u doba kovida

Ipak valja spomenuti pandemiju. Nije bilo tradicionalnog čitanja na Mostu poezije, da ne bi bilo spontanog okupljanja. U lokalima traže sertifikat o vakcinisanju, a kada ga pokažete iz pametnog telefona, ne žele da ga detaljno zagledaju. Mnogi vam povjeruju i na riječ. Struga je, uprkos svemu, opuštenija od Ohrida. Manje fensi, više boemska.

Ovogodišnaj dobitnica Zlatnog vijenca, britanska pjesnikinja irskih korijena Karol En Dafi nije došla. Kao i niz drugih pjesnika. Njihova obraćanja putem video-zapisa podsjećala su nas na to da je svijet još uvijek u svojoj čudnoj fazi. Sve i jeste i nije isto kao prije. Sve je pomalo utvarno-virtuelno, a pomalo stvarno.

Bilo bi nepravedno da ne spomenem Vladana Krečkovića, srpskog pjesnika koji je dobio međunarodnu nagradu za debitantsku knjigu „Pariz, Teksas” objavljenu u beogradskoj Enklavi.

Rođen je 1988. Njemu je bilo tri godine kada sam ja prvi put bio ovdje. Kao što je meni bilo minus dvije godine kada je Jovan Strezovski početkom šezdesetih godina prošlog vijeka sa drugim makedonskim pjesnicima osnivao festival.

Poezija se obnavlja. Uprkos epohi u kojoj dominira površno svjetlucanje raznih ekrana. Uprkos pandemiji. Struga ostaje mjesto na kojem se može opipati živi puls mnogih jezika.

Struga je samo jedna

Sjećam se da smo posljednjeg jutra u Strugi Jovica Ivanovski i ja tražili burek za doručak, a pronašli smo škembe-čorbu u kafanici koja se zove - kako bi drukčije - T’ga za jug.

Mnogo sjajnih trenutaka neće ući u ovaj zapis: posjeta selu Vevčani u kojem se njeguje karnevalska tradicija, koje je sebe u napadu vickaste inspiracije proglasilo državom. Tu smo u restoranu Domaćinska kuća popili najbolju domaću lozu u zemlji.

Ili posjeta selu Radožda koje se pružilo uz jezero nadomak granice sa Albanijom. Niz ribljih restorana, a mi u najmanje pretencioznom pronađemo odličnu ribu i dobro vino. Ili noćna čitanja poezije u Strugi na ljetnjoj bini gdje je svako ko želi prilazio mikrofonu. Jedan Francuz je tu recitujući napravio urnebesni šou.

Sve to u mom sjećanju već postaje lično mitološko vrijeme u Strugi.

Ostaje mi da se sjetim makedonskog pesnika Jovana Strezovskog, koji je u aprilu napunio 90 godina. Dok je govorio na otvaranju Struških večeri poezije tijelo mu je podrhtavalo. To smo svi primijetili i kao da smo drhtali sa njim. Jovan je pročitao sve što je naumio. Pa kako da u tome ne vidim makar privremenu pobjedu pjesničkog duha nad trošnom materijom?

Makedonska poslovica kaže - kako Struga, nema druga. U to sam se opet uvjerio. U veoma slobodnom prevodu - Struga je jedna i jedina.