STAV

Kako do kompromisa?

Da li je moguće u ovom društvu, u ovom mentalitetskom sklopu, izbjeći i prevazići situaciju koju je reditelj Živko Nikolić još prije gotovo 40 godina prikazao u sceni suprostavljenih svatova, u kultnom filmu Čudo neviđeno?

10701 pregleda 56 reakcija 39 komentar(a)
Cetinjski manastir, Foto: Jelena Jovanović
Cetinjski manastir, Foto: Jelena Jovanović

Nakon smirivanja tenzija uzrokovanih ceremonijom ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, nameće se pitanje kako dalje? Kako doći do tog kompromisa nakon čega više neće biti tenzija, mržnje, zlog govora…

Utisak je, nakon dešavanja na Cetinju, koja su prijetila da prerastu u ozbiljne sukobe s mogućim tragičnim posljedicama, da smo imali više sreće nego pameti, ovaj put. A naredni?

Evidentan je nedostatak tolerancije i razumijevanja za drugačije, suprotno mišljenje, u našem društvu. Kao svaka nedovoljno razvijena i necivilizovana društva (potkapacitirana), doduše ne svi, ali dovoljan broj pojedinaca kao reprezent, crnogorsko društvo (kao dio balkanskog) ima problem s rješavanjem problema i suprostavljenih stavova dijalogom, mirnim putem, nego hoće pošto-poto, makar i na silu - jedna suprostavljena strana da ostvari svoj cilj, a na štetu druge strane. Zato i poručuju iz EU da je ovaj događaj udaljio Crnu Goru od članstva u EU.

Pri tome se zanemaruje činjenica (od obje strane) da je život, istorija i sudbina naroda na ovim prostorima isprepletana i ne može se na stvari posmatrati isključivo i crno-bijelo.

Kako onda do kompromisa? Da li je moguće u ovom društvu, u ovom mentalitetskom sklopu, izbjeći i prevazići situaciju koju je reditelj Živko Nikolić još prije gotovo 40 godina prikazao u sceni suprostavljenih svatova, u kultnom filmu “Čudo neviđeno”? Upravo taj, netolerantan i potkapacitiran dio društva, čak i dio društvene elite, je i tada kritikovao Živkove filmove, umjesto da se istinska elita, ako je ima, udružila i stala u zaštitu ovog genijalnog čovjeka i umjetnika. I postavila smjernice, aksiome, za budućnost… da se više nikad ne ponovi u stvarnom životu, ne na filmu.

E sada, može se kazati, šta ti pričaš, kako do kompromisa kad ti popovi neće da nas priznaju kao naciju? Kad hoće da vraćaju kapelu na Lovćen, umjesto mauzoleja. Kad pjevaju o Kosovu i slave četnike (navodno, moguće da je i podmetanje) itd, itd.

I zaista, moraš biti vrhunski intelektualac, svjetski čovjek, izuzetno tolerantan i velikodušan, vjerujući… pa uvijek razumjeti popove, makar oni bili i Joanikije i Porfirije. Jer, popovi imaju svoj svijet, u kom su odrasli i živjeli, i teško mogu prihvatiti drugačiju istinu i realnost u zrelim godinama. Ali to nije razlog da ih mrzimo i činimo nasilje prema njima. Kako to objasniti onim građanima koji nisu vrhunski i svjetski, nego obični i lokalni, a nerijetko im fali kapaciteta da razumiju i svoje najbliže, a kamoli popove. I kad često ni ovi vrhunski i svjetski ne mogu da tolerišu.

Ne, ne treba mrzjeti mitropolita što hoće da vrati kapelu na Lovćen. Treba razumjeti da on ima najbolje namjere, da ispuni Njegošev zavjet. Pri tome previđa činjenicu da Njegoš nije mogao ni da sanja o mauzoleju, za sebe, na vrhu Lovćena. Već običnu, malu, skromnu kapelu za njegov vječni počinak. Da se Njegoš kojim čudom danas pojavi, zar mislite da bi uklonio mauzolej i vratio kapelu iz 19. vijeka? Ali mitropolite, to nije samo i jedino crkveno pitanje već i državno, i mora se gledati šta je državni interes, kao prioritet, inače atrakcija za turiste iz cijelog svijeta. A državni interes je da ima najljepši i najmonumentalniji mauzolej u Evropi, neoskrnavljen, na vrhu te svete planine. Treba razumjeti mitropolita što je baš želio ustoličenje u Cetnjskom manastiru. Možda je čovjek sanjao o tome, od djetinjstva, od mladosti… to je negov svijet. To je njegov vrh karijere, života, svega…Zašto ga mrzjeti zbog toga? Da sam ja, recimo, bio na njegovom mjestu, tražio bih da ustoličenje bude u manastiru Đurđevi stupovi (iz 1213. god.) pokraj Berana. Iz praktičnih razloga, nema veze što je druga eparhija (budimljansko-nikšićka), sve je to Crna Gora. Ali nisam mitropolit, i priznajem, sudim iz svog ugla, ne njegovog, visokog crkvenog velikodostojnika. Okolnosti su takve, napetost, tenzije, zašto rizikovati sukobe i nasilje, kad se mogu izbjeći. I onda na usput (i o jednom trošku, narodski rečeno) 26. septembra, zajedno s ustoličenjem novog mitropolita Metodija, u toj eparhiji. Suština se ne mijenja, samo forma, i pravi se kompromis i izbjegava nasilje. To bi bila i Božja poruka.

Činjenica je da Cetinje nema fabrika, kao nekad u Jugoslaviji, nema većih preduzeća, pogona… Ali, Cetinjani imaju taj Cetinjski manastir, i očito da im znači, možda i više od svega pobrojanog… iz nekog razloga, ne mora vjerskog na kraju krajeva, već istorijskog, nacionalnog. Crkva, konkretno Srpska pravoslavna crkva, i mitropolit Joanikije bi morali uzeti tu činjenicu u obzir. Ne inatiti se, ne prkosti, ne izazivati boga ili đavola, svejedno. Svako dobronamjeran je dobrodošao u manastir, bez razlike i izuzetka, bez provokacija s bilo koje strane, treba da je jasna poruka mitropolita.

A poruka za kraj mogla bi da glasi: svaki pojedinac da prepozna zlu namjeru i da je ne slijedi, ignoriše. Da čuje glas Boga u sebi i uvijek potraži način da razumije druge, makar bili i najsuprostavljeniji u shvatanjima i stavovima, prije donošenja odluke i povlačenja poteza. Nema drugog ni boljeg recepta za kompromis i pomirenje.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")