Bio je to vikend opasnog življenja. Koji se nastavio festivalom licemjerja.
Obuzeti našim ovakvim ili onakvim strastima, uvjerenjima, emocijama, ipak ne bismo smjeli zaboraviti jednu stvar: da je jedna glava pala na Cetinju, Crna Gora se ni bi pomirila još trideset godina. Bio bi to, izvjesno, uvod u građanske sukobe. I tada nikakva naknadna pamet ne bi pomagala. Kao što to pamtimo od prije tridesetak godina. Svaki pismeni žitelj Jugoslavije lako bi vam kazao, i mnogi su govorili, što se ne smije desiti, pa se desilo baš to.
Ipak, u Crnoj Gori nije naporna samo naknadna pamet, već i ta mentalitetska potreba za naknadnim učitavanjem sopstvenog doprinosa. Kako se stvari vremenski udaljavaju, imate sve više presudnih heroja. Tako da su ovi dani nakon cetinjskog vikenda bili zanimljivi i iz tog razloga: kako se stvar ipak na kraju završila nekako bez krvi, i uz uvažena ljudska prava i jednih i drugih, krenula je histerija “prisvajanja”. Ta borba za zasluge će kao zemljotres uzdrmati temelje aktuelne vlasti. Uz sasluživanje demokrata, kojih nigdje nije bilo dok je tutnjalo, ali su se prvi oglasili kada se dim razišao. Optužujući na sve strane. Pravim imenoim - Licemjerna Crna Gora.
Tako da je moguć najluđi rasplet: da vlasti glave dođe cetinjska “pobjeda”, pa da Đukanović ipak profitira od cetinjskih događaja. Iako je on u suštini najveći gubitnik: ni sjenka onoga kako on sebe vidi, ni nalik onome kako ga vide (po ko zna koji put) obmanuti podanici. Đukanović nastavlja nevjerovatnu seriju promašaja i pogrešnih procjena. Moguće da je u poljednje tri godine imao više takvih faulova nego u cijeloj ranijoj karijeri. Kao i svi licemjerni autokrate, on nije u stanju shvatiti kada je vrijeme da se siđe sa scene, jer autokrati uvijek vjeruju da bi se bez njih sve raspalo. Njegov “cetinjski” bilans je - klasična blamaža. Sa potisom Boba Roka. Dostojno vrhunaca TNT grupe. (Halo Bing, kako brat…)
Po nekoj (sumnjivoj? nepouzdanoj?) inerciji, očekujete da kod duhovnika prepoznate unekoliko drugačiji pristup. Nije logično da prepoznate istu matricu mišljenja kod jednog pretorijanca i patrijarha. A ovdje se upravo to dešavalo. Moram priznati da ipak ne razumijem istrajavanje gospode visokih sveštenika na scenariju koji je bio krajnje rizičan. Ne samo po njihove glave i brade, već i za mnoge druge građane.
Za takvu inerciju u mišljenju i očekivanju, nije zaslužno neko visoko očekivanje od prvosveštenika (bilo bi to odveć naivno), već sama priroda hrišćanstva, religije koju navodno zastupaju (i šire) na ovom svijetu. Veličina i ljepota hrišćanstva kao religijskog koncepta upravo počiva na jasnom odmaku od carske logike i načina mišljenja - carevi su ih uostalom, ako se sjećate, slali lavovima. Kada vidite da se u ime hrišćanstva promoviše (i to kao jedino moguća) upravo carska (politička) logika - “po svaku cijenu”, jasno vam je da se u istorijskom i filozofskaom smislu između ta dva hrišćanstva odigrala dvomilenijumnska igra gluvih telefona. Naprosto, današnja poruka odavno čak i ne nalikuje na izvornik. Crkva je institucija koja ja zaslužna za tu vrstu deformacije. Onog časa kada vam je jedan ritual i njegovo mjesto postalo važnije od jedne ljudske glave, vi ste daleko od hrišćanstva, makar koliko Staljin od pravednog društva jednakih.
U Crnoj Gori čim ne govorite sa ushićenjem o crkvi, optuže vas za komunističku propagandu ili makar antisprstvo. Zato poslušajte kako je jedan veliki srpski pjesnik, 1877. pisao na ovu temu. “Gledo sam vam metanije,/Kad varate Boga živa;/Gledo sam vas, gde se pije,/Gde se jede i uživa./Slušo sam vas, kad kunete/svoje stado, svoje verne,/I kad tajni prizovete,/Licemeri, licemerne!” (Kaluđeri). Pošto je malo vjerovatno da je Đura Jakšić bio antisrbin i Titovo kopile, uzmite ga za ozbiljno. Ja bih uvijek prije vjerovao pjesniku nego političaru ili popu.
Bonus video:
