Kada istini dodajete kakvu promiskuitetnu laž, ne bi li njome osnažili vlastito trajanje, prestajete da postojite, odnosno, bivate neko drugi. Tri minule decenije obilježilo je konvertiranje DPS-a. Usput, i najpouzdanije tvrdnje sa kojima smo živjeli vjekovima doživjele su istu sudbinu. Na kraju stigli smo do majnovanja i rudarenja svake duše ponaosob. Potrošena je ogromna energija za jednu najobičniju blasfemiju.
Đukanović je postao preteča političkog kripto cirkusa i berze apsurda na kojoj kupuješ realnim novcem i životom izvjesnu i obećavajuću propast.
Bio je i ostao majstor oportunističkog snalaženja i nije bilo uvijek lako razotkriti konačnu namjeru, uhvatili nit procesa, ako ne za glavu koja se lukavo izmicala, onda, makar, za rep koji od dinosaurusa na ovomo pravi najviše štete. Bez trunke srama DPS je svojevremeno obrlatio pobornike zajedništva sa Srbijom, dominatnu strukturu svojih pratilaca, nudeći im iluziju istorijskog poravnanja sa ranijim nepravdama.
Đukanović je preoteo program Liberalnom savezu i zagalamio napakovanim složenicama. Jednostavnost poruka Slavka Perovića odbačena je u korist Marovićevih sufizama. Liberali su se "zaledili" od čuda taman kada je počelo otapanje političkog permafrosta. Prvopozivci prilagodljivog članstva, naviklog na državne funkcije, učili su u hodu pjesme i pokliče Liberala. Preoblikovali su ih za vlastita, nenaviknuta grla iz kojih je teško izlazilo išta više od onoga naslijeđenog: "Živio", ili onoga: "Milo, Milo"! Ta prvostepena obuka išla je po kominternovskom klišeu na koji smo generacijski svikli u vremenu socijalizma: "Tito, Tito..Đido, Đido... Momo, Momo, Milo, Milo! U spektakularnoj krađi tuđeg identiteta stvoren je bižuterijski nanos svega i svačega. Sve je zaličilo na jedan kolektivni performans kada su isti ljudi u zrelim godinama postajali neko drugi, kada su stari komunisti počeli herojski da lažu iz koristoljublja, noseći zastave koje nijesu nikad i nabadajući pjesme koje su, onako priučene, zvučale lelekački. Ništa, do danas, nije izgledalo prirodno, niti je teklo samo od sebe. Naprotiv. Kotrljalo se s glave na guzicu uz neku rogobatnu i nezgapnu tutnjavu od koje podilazi jeza.
Podjednako skečerski zvučalo je ono Đukanovićevo "Hristos se rodi", s kojim je, naloživši Badnjak, "samostalno" krenuo ispred Cetinjskog manastira, kao i ono "Nek je vječna Crna Gora" s kojim se, dvije decenije kasnije, u ove dane, vratio u Prestonicu. Krug je zatvoren.
Sve se otopilo i raskljakalo izuzev zaleđenih liberala.
Pređeni put je traumatičan. Svi koji su gangali, guslali i na kraju repovali po kružnici snalaženja i političkog preživljavanja jurcali su za sobom i ispred sebe. Ne postoji ni jedan koji bezbroj puta nije izdao onoga od juče, koji u vrisci nije plakao za sobom ili bježao od sebe. Kao na početku, i na kraju putešestvija DPS je farsično, i po pravdi, još jednom oteo tuđe ruho. Komitsko sukno zgrabljeno je sa tuđeg ofingera i sađenuto, na brzinu, oko one iste, davnašnje, sirovo nagnute stožine i stožernika. Poduprt svime što je bio, ali i onim što je tek slutio biti, ispod naslaga stare i nove kostimografije zacerio se stari dekriptovani vođa.
Gotovo je!
To što je gotovo, međutim, ne znači da je prestala opasnost. Političko-interesna konstrukcija frankeštajnski se ljulja na sred Crne Gore prijeteći da tresne silinom kojom je i vladala. Iznošeni, nagrnuti i nabundani slojevi politike i razistorije aklembese se i rugaju sa čudovišta u lice svima koji smo preživjeli, ali i mnogima koji su umrli od sreće ili muke, svejedno.
Strah od promjene je ogroman. Život bez čudovišta skoro nam je nezamisliv - trese nas genetska anksioznost. Sujevjernost iz davnine uči da su samo strašila bila i ostala postojanija od naše želje za slobodom. U Staroj Crnoj Gori i u Brdima djeca su prije učila da prave njih nego Sneška. Sneško je ustvari skorojević kojega je nametnula dokonost, a Strašilo je čuvarkuća. Najstrašnija su bivala ona kojima se dodavalo bez reda, od svega ponešto i posvugdje. Ta strašila dopratila su nas u gradove, vodila kroz politiku i život, do ambisa i u njih.
Gotovo je!
Ipak, sloboda ostavlja surove i zastrašujuće mogućnosti. Zaboravljena i nepoznata mnogima unosi strah istom snagom kojom je nekada to činilo ropstvo. Domovina privida na koju smo navikli generacijama primamljivija je ljudima naviklim na strašila i hiljadugodišnju državnost straha. Mnogi ne žele da nakaza tresne o tlo. Pad je trenutak novog početka, a mnogima se ništa ne počinje.
Htjeli mi to ili ne jedna era se, ipak, završava. Rep batrgavog čudovišta kosi oko sebe.
Trebaće velika snaga da se zaista krene iznova.
Početni koraci su zastrašujući. Izgleda kao da smo krenuli unazad i to kolektivno. Oko nas su bogoboračke prilike i neki užasavajući revizionizam koji mami u sladunjavu nesreću davnih šizmi i onu našu čudesnu otadžbinu toplog mraka.
Ipak, gotovo je!
Još samo da odumre onaj reptilski rep koji se pružio po sred Crne Gore, vireći iz praistorije DPS-a i mjerkajući zadnjicu na koju bi se polumrtav prikačio kakvom zgodnom strašilu za obećanu budućnost.
Bonus video:
