Antifašizam je jedna od onih riječi koje se upotrebljavaju na svakom koraku, pa je na rubu opasnosti da postane floskula. Antifašizam da bi uopšte imao smisla - mora biti mnogo više od floskule.
Vjerodostojna riječ.
A koliko je ta riječ vjerodostojna u današnjoj Crnoj Gori vidjeli smo na rezultatima istraživanja koje je nedavno sprovedeno među studentskom populacijom. U smislu važnosti i znanja - presudna populacija u bilo kom društvu. Ti ljudi su budućnost svake zajednice. Od njihove spremnosti, znanja, hrabrosti i mudrosti zavisiće hod crnogorskog društva u narednim decenijama.
Što nas čeka, kukala nam majka.
Njihove predstave o tako krucijalnim terminima sasvim su maglovite i nepouzdane.
Polovina studenata ne zna ko je Ljubo Čupić. (Izvjesno, Branimir Gvozdenović ili bilo koji ministar bi bolje prošao. Bolje bi prošao i Šako Polumenta.) Gotovo četvrtina ispitanika (24 procenta) misli da je Krsto Zrnov bio antifašista. Ovaj detalj jasno objašnjava proces vrednosne reverzije aktuelne elite. Ne znaju ni što predstavlja 13. jul. Možda misle da 13. jul nije Dan ustanka, već datum neke istorijske sjednice vladajuće partije? Ili nečiji dan rođenja, ko zna?
Ima tu neke logike: tek sa ovakvim dejstvom obrazovnog sistema biće moguće da ljudi povjeruju u sve. Da je Đukanović devedesetprve bio Crnogorac a ne Miloševićev saborac, da je Krivokapić „ruski čovjek“, da je građanska opozicija prešla "u četnike", a da je DPS branio evropske vrijednosti i u "dubrovačkoj epizodi". Jer, u to vrijeme, Đukanović bi se teško mogao nazvati promoterom antifašizma. Više je izgledalo da se pravi da ne vidi (silne) kokarede. Uostalom, kada sveopšte neznanje bude mjera stvari - sve to neće biti važno i sve će, odista, biti moguće. Već je počelo: plagijatori vode obrazovanje, najveće nagrade dobija režimska posluga...
Antifašizam bi danas morao imati unekoliko drugačije lice nego onaj u Drugom svjetskom ratu. Koliko je fašizam postao imunizovaniji, koliko je postao opasniji (društveno prihvatljiviji - ovo je vrijeme besramnih medija i isprazne larme) kada je lišen karikaturalnih vođa, toliko i modeni antifašizam mora biti drugačiji, spremniji na nove izazove. Koliko god Ljubo Čupić bio grandiozna figura i moćan simbol, novi antifašizam treba i nove heroje. Nove ljude koji će imati snage da se nasmiju u lice ništavilu, kao što je to u jednom vremenu učinio čudesni Čupić. I zadobio neotuđivu člansku kartu vječnosti.
Ponekad suštinske informacije možete naći u naoko nevažnim saopštenjima ove ili one institucije, rezultatima nekog istraživanja koje ćete samo okrznuti okom, jer svaki dan vas bombarduju nečim novim...
Ovo je, pak, istraživanje koje bi moralo naići na odjek. Makar kod mislećih ljudi, elite su tradicionalno nezainteresovane za ovakve spoznaje. Rajski papiri su jedina ideologija aktuelnih elita, a ne antifašizam ili emancipacija ove ili one vrste.
Jednako kao kad sam prije nekoliko mjeseci pročitao nevjerovatno govorljiv podatak da u Crnoj Gori više ljudi radi u kladionicama nego u bilo kojoj vrsti proizvodne djelatnosti. Već sam ukazivao na ćutnju koja je ispratila taj podatak. Teško je zamisliva preciznija dijagnoza bolesti crnogorskog društva. Koje je na putu da završi kao Borhesova Babilonija. Ipak, najznakovitija dijagnoza (a nije da nema veze sa pobrojanim) - jeste istraživanje koje upućuje na samoću kao novu bolest modernog društva. Pojavila se čak i formulacija "epidemija samoće". Predložak za kakav hibridni SF? Samo što je ovo - puki realizam. Možda sama ideja o samoći kao stanju ne djeluje toliko zastrašujuće koliko pakleno može biti sve ono što su ljudi u stanju da smisle kako ne bi bili svjesni sopstvene samoće. Valjda vrijeme neznalica mora biti i vrijeme samoće...
Bonus video:
