Svaki protivnik cijepljenja zaslužuje poštenu šansu zaraziti se koronom. Ne smije mu se uskratiti pravo doći u tijesni kontakt s virusom kako bi dokazao ispravnost svoga stava kako je to šuplja priča, kako je bolest izmišljena ili u najmanju ruku prenapuhana, kako se iza takozvane pandemije krije prepredeni naum farmaceutske industrije i Židova da pokore čovječanstvo.
Gledamo posljednjih dana kako protivnici cijepljenja nasilno upadaju u televizijske studije i škole ne bi li narod upoznali s ovom istinom, ali to je, po mom sudu, glupo.
Da sam na njihovu mjestu, ja bih svakako nastojao ući u bolnicu, na odjele s navodno teškim bolesnicima, koji zbog tko zna kojeg razloga besposleno leže tamo. Bez maske i rukavica hodao bih između njihovih postelja i ovako im propovijedao:
“Prijatelji! Braćo! Hrvatice i Hrvati! Vi ste zavedeni! Vas su dušmani zaslijepili i porobili! Vama nije ništa!”, vikao bih zanosno, hvatajući jadnike za ruke i grleći ih u suzama. “Ustanite i pođite sa mnom! Zbacite okove svoje lažne bolesti, otresite se zabluda! Izađite iz mraka neznanja vani na sunce, u slobodu! Oprostite, mogu li dobiti malo vode?” zaustavio bih se na trenutak, pokazujući prozirnu plastičnu bocu na jednom noćnom ormariću.
“Možete, ali ja sam pio iz toga”, upozorio bi me s postelje iznemoglim glasom žuti, ispijeni muškarac.
“Pa što onda”, odgovorio bih mu. “Zar bih morao paziti da se ne zarazim od vas? Ha, ha, ha”, nasmijao bih se nadmoćno pa otpio nekoliko gutljaja iz tuđe boce, podižući je visoko i okrećući se da svi vide kako sam opušten, bezbrižan. Ne bih se ipak dugo zabavljao obijesnim kršenjem takozvanih epidemioloških mjera jer bih vjerojatno u kutu opazio neku stariju ženu u induciranoj komi, spojenu na respirator, i to bi me užasno naljutilo.
“Gospođo, gotovo je!” rekao bih, lagano je drmusajući. “Otvorite oči, predstava je gotova. Nikoga više ne možete prevariti svojom naivnom glumom. Shvatili smo šta vi radite. Gospođo, otvorite oči”, ponovio bih, sada je šamarajući. “Priznajte, tko vas je poslao?! Koliko vam je Bill Gates platio da se pravite bolesni?! Gos-po-đooo, pro-buuu-di-teee seee!” zapjevao bih joj naposljetku podrugljivo, štipajući je i prskajući vodom, sve dok ne bi došli neki bolničari, liječnici i zaštitari da me izbace s odjela, a i njima bih se žestoko odupro. U borbi za svoju istinu otimao bih se i rukama i nogama i izlagao najvećem mogućem riziku.
Jednostavno, želite li napraviti poštovanja vrijednu karijeru protivnika cijepljenja, morate pokazati krajnji prezir za virus. Svijet će vas doživjeti kao ozbiljnog antivaksera samo ako se neustrašivo, s osmijehom na licu, bacite u najveće žarište delta soja u svojoj županiji.
Premda, ima i onih koji kažu da protivnici cijepljenja ne trebaju više ništa dokazivati. Gotovo je, oni su u ovoj raspravi pobijedili. Kako god se njihovi argumenti činili sumanuti, država ih obzirno prihvaća, uvažava, dozvoljava da u njihovim psihodeličnim halucinacijama možda ima nešto stvarno.
Kad je ono početkom godine počelo cijepljenje protiv korone, sjetit ćete se, cjepiva još nije bilo za sve. Jedina balkanska zemlja koja ga je imala u izobilju, iz svih izvora, kineskih, ruskih, europskih i američkih, bila je Srbija. Ipak, sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dugo se nije htio cijepiti. Napravio je to tek, čini mi se, početkom lipnja. Poznavatelji srpskih političkih prilika uvjeravaju me da to nije bilo jer se Vučić boji cijepljenja, jer misli da će mu liječnik ispod kože ugraditi nekakav minijaturni uređaj za praćenje. Predsjednik Srbije odgađao je vlastito cijepljenje tek stoga jer su stanovnici Srbije u znatnom dijelu antivakseri i nije im se želio zamjeriti.
Jednako ponašanje primjećujemo sad i kod naše vlasti. U proljeće je premijer Andrej Plenković ljutito strijeljao očima ako bi ga tkogod pitao kako će građane nagovoriti na cijepljenje. Bio je isključiv, nemilosrdan, odlučno je odbijao i pomisao da će na jesen necijepljeni imati dozvoliti da bez maske ulaze u škole, trgovačke centre, kafiće, kina, sportske dvorane i crkve, ali samo dok nije vidio da je protivnika mnogo više nego što je računao.
Kad je shvatio koliko je njih na suprotnoj strani, premijer je odjednom postao mnogo popustljiviji. I on i ministar zdravstva su se povukli, odlučili da na ulazima neće gnjaviti s potvrdama o cijepljenju. Tražit će ih možda samo u bolnicama. Drugdje neće trebati, ni u školama, ni u trgovačkim centrima, ni u kafićima, ni u kinima, ni u sportskim dvoranama ni u crkvama. Osobito ne u crkvama. Plenković i Beroš nastupili su junački baš poput dobrog starog Grunfa: “Bolje častan uzmak, nego kukavička pobjeda.”
Bonus video:
