Probudimo se jednog jutra u Somboru. Ulica Batinska, na deset minuta hoda od centra. Kuća je starinska, visokih stropova, sa pravim vojvođanskim kibic-fensterom. Sredina septembra poklanja nam pravo pozno ljeto. U šetnji ka gradu nameće se, sama od sebe, misao: nigdje nisam vidio ovoliko zelenila. Taksista koji nas je sinoć dovezao sa autobuske stanice rekao je da postoji gradska priča po kojoj su prije vijek i po ljudi iz Odbora za uljepšavanje grada htjeli da posade toliko bođoša da se od Sombora do Pešte može putovati hladom.
Bođoš je lokalni naziv za američki koprivić. Ovim drvećem je krajem 19. i početkom 20. vijeka Sombor zakitio ulice. Hiljade stabala u drvoredima - to je varoši dalo današnji fascinantan izgled. Bene Čihaš, gradonačelnik Sombora, porijeklom iz mađarizovane češke porodice, krajem pretprošlog vijeka je prašnjavu varoš pretvorio u grad drvoreda. Pomislim da su nekada postojali pametni gradonačelnici i gradske uprave koji nisu vjerovali u testere već u sadnice.
Moj Sombor
Ono što je zasađeno tih decenija danas me u prvoj šetnji Somborom nadsvodnjava. Već po izlasku iz ulice u kojoj smo odsjeli, na rubu gradskog jezgra, suočavam se sa mojom porodičnom istorijom: zgrada Preparandije me podsjeća na to da je Sombor imao prvu učiteljsku školu među Srbima.
A ta se misao nadoveže na poziv pokojne majke. Mara Bunić je posle uspješno završene učiteljske škole u Beogradu i Aleksincu radila kao mlada učiteljica u Bođanima, kraj Dunava - to je bila neka vrsta pripravničkog staža, barem ja to tako zamišljam. Posle izvjesnog vremena polagala je stručni ispit - u Somboru. Koračam, dakle, istom ulicom, kojom je tada, od 1. do 5. oktobra 1957. koračala moja majka, zastajem ispred iste zgrade. Samo što se ulica tada sigurno zvala Titova, a sada se opet zove Kralja Petra I.
U potvrdi o položenom stručnom ispitu koju je izdao Pedagoški centar „Avram Mrazović“ Učiteljske škole u Somboru od 5. oktobra 1957. pobrojani su predmeti pismenog i usmenog ispita, među kojima mi neobično, čak živopisno izgledaju riječi kao što je „prirodopis“, a prezimena članova komisije zvuče vojvođanski - Pujin, Lozanov, Garčin. Država se zvala Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a njen sastavni dio Narodna Republika Srbija.
Županijski fijaker
Iz oktobra prije 64 godine vraćam se u septembar 2021. Pravoslavna Crkva Sv. Đorđa je početna tačka mog hoda kroz Sombor. Nekoliko minuta šetnje dijeli nas od klupe na kojoj sjedi bronzani Laza Kostić koji drži otvorenu bronzanu knjigu sa ispisanim bronzanim slovima: Santa Marija dela salute. Pa ko da ne pomisli na nesrećnu Lenku Dunđerski? Laza Kostić je proveo poslednjih desetak godina života u Somboru kao predsjednik Srpske narodne čitaonice. Mada je umro u Beču, sahranjen je u Somboru.
Poput strijele prava, ulica Kralja Petra I, pješačka, ali široka, sa drvoredima, vodi ka Županiji - reprezentativnoj palati građenoj da bi zadivila. Prije nje prođe se pored neoromantično izgrađene katoličke crkve sa dva tornja, posvećene prvom krunisanom hrišćanskom mađarskom kralju Ištvanu - na srpskom ga zovu Stefan, a na hrvatskom Stjepan. Karmelićanska crkva sa samostanom jedan je od zvaničnih naziva ove skladne bogomolje iz 1902.
Zgrada sjedišta uprave Županije, ostala je voljom istorije bez županijskog okruženja, centar Vojvodine se pomjerio južnije, u Novi Sad. Ali kada sjedneš u unutrašnje dvorište građevine, a vodoskok šapuće o prohujalim vremenima, u kojima su Sombor prisvajala kraljevstva i carstva - od mađarskog, preko osmanskog, habzburškog pa do jugoslovenskog - vidiš da je ljepota koju stvori čovjek katkad trajnija od vlasti kojoj navodno služi. To je utješna misao.
Na samom ulazu u Županiju izložen je fijaker. Sve to u nama izaziva niz asocijacija koje su, htjeli mi to ili ne, u stvari stihovi starogradskih pjesama. I odmah iskrsne ime Zvonka Bogdana - pošto je rođen u ovom gradu i on je „somborski deran“. Priča o fijakeru se zaokruži sama od sebe, kada uđemo u Fijaker - restoran smješten u parku do Županije. Sve što je stiglo na sto bilo je izvrsno. I to me opet podsjeti na majku koja je posle niza bačkih i sremskih godina otišla za službom u Bosnu, gdje sam odrastao. Ali ona je iz Vojvodine ponijela odlične recepte - to je hrana uz koju sam odrastao.
Rijeka je napustila grad
Rijetki su gradovi koji svoju magiju ne duguju nekoj rijeci. Sombor je jedan od njih. Ko prvi put naiđe preko Trga Svetog Trojstva - glavnog gradskog trga - i pogleda Gradsku kuću, izgrađenu 1749. u klasicističkom stilu, vjerovatno ne zna da je jedared ovuda proticao rukavac rijeke Mostonga. Kako je grad ostao bez rijeke?
Nije li prvobitno naselje, preteča današnje varoši, nastalo upravo na obali ove rijeke kao Sentmihalj? Hronike su zabilježile da je Mostonga bila kapriciozna rijeka puna riba. S jeseni je plavila, a ljeti bi znala da se pretvori u močvarni mulj. U predgrađima Sombora neke od najvećih ulica nastale su bivšim koritom rijeke.
Šta se desilo? Jedan od ključnih događaja u istoriji grada je prokopavanje Velikog bačkog kanala godine 1803. Kanal je dobrim dijelom uzeo vodu rijeci, ukrotivši je, dio korita je upotrijebljen za sam kanal. On se nalazi na nekoliko kilometara od centra. Kada je više od vijek i po kasnije uključena u kanalski sistem Dunav-Tisa-Dunav, Mostonga je postala tek potok koji presušuje i preselila se u - sjećanje.
Zato je svako ko želi da doživi Sombor na vodi, upućen i na odlazak na Štrand - gradsko kupalište na Velikom bačkom kanalu oko kojeg su se na obali smjestili kafei i restorani.
Nedeljno prije podne proveli smo u Kafeu de Sol. Bašta sačinjena od nekoliko terasa koje se spuštaju prema obali Kanala, bila je do te mjere lijepa da nisam mogao zamisliti ni jedno drugo mjesto na svijetu gdje bih radije bio tog septembarskog datuma.
Od Žućkove ljevice do „somborskog miješanja“
Košarka ne bi bila isti sport, barem ne u Jugoslaviji i Srbiji, ali bi i u svijetu bila siromašnija, da nije Sombora. U ovoj varoši je 1938. rođen Radivoje Korać, čovjek čijih se slobodnih bacanja „odozdo“ sjećam iz svog predškolskog zurenja u novi „Rudi Čajavec“, dakle iz najranije, crno-bijele ere jugoslovenske televizije. Žućko - tako su zvali riđokosog Koraća - ostavio je u svom kratkom životu duboku brazdu na svjetskoj mapi košarke. Bilo mi je svega dvije godine kada je Korać u evropskom Kupu šampiona švedskom Alviku ubacio 99 poena - u doba kada još nije bilo „trojke“. Zabavljao je publiku izvodeći slobodna bacanja „iz krila“ - a tu su tehniku još početkom 20. vijeka smatrali zastarelom. Jednom je u Belgiji pred televizijskim kamerama pokazao šta ova retro tehnika može kada je koristi šampion - ubacio je 100 od 100 slobodnih bacanja. Žućko je poginuo 1969. u saobraćajnoj nesreći kod Sarajeva ali je ostao među 50 najboljih košarkaša svih vremena.
I kao da je varoši na sjeveru Bačke bilo malo da iznjedri jednog šampiona - 1995. se u Somboru rodio i Nikola Jokić. Naravno da ljubitelji košarke sve znaju o najboljem igraču američke profesionalne lige, a time i svijeta. Slavu svog rodnog grada Jokić je pronio globusom čuvenim korakom unazad prije šuta - nazvali su ga „Sombor Shuffle“ - somborsko miješanje. Kažu da je Nikola jednom povrijedio skočni zglob, pa je izmislio ovaj korak da bi ga manje boljelo. Sada boli protivničke igrače koji ga čuvaju, jer nikako ne mogu da blokiraju ovaj šut - mole se da Jokić promaši.
Taksista koji nas vozi do osnovne škole „Dositej Obradović“ kaže nam da je Jokić „somborski deran“ koji nije išao u tu školu, ali je na igralištima koja su se baš tu nalazila naučio svoje košarkaške plesne korake. Zastali smo da fotografišemo mural na zidu škole - novi somborski derani imaju na koga da se ugledaju.
U gostima kod Godoa
Potom pijemo kafu u lijepoj bašti pred Narodnim pozorištem, izgrađenim 1882. u klasicističkom stilu sa začinima eklekticizma. Kafe se zove - Godo, pretpostavljam po najpoznatijem Beketovom komadu. Nedelja je, ljudi tiho ćaskaju u debeloj hladovini. Pozno, septembarsko ljeto je obasjalo somborske trgove jarkom svjetlošću. Jedan prosijedi muzičar na gitari prebire po žicama, objašnjava mlađem kolegi kako da stvori bluz štimung. Iza njihovih barskih stolica u mom vidokrugu se pomalja zvonik Evangelističke crkve iz 1901.
Jedino usred lijepih gradova dokolica ima i neki estetski smisao. Prošetamo potom do Male pravoslavne crkve - Rođenja sv. Jovana. Izgrađena je 1761, na njoj su svoj trag ostavili barok i rokoko. Tamo su se okupili ljudi nekim svojim poslom, vjerovatno krštenjem. Iza nje prolazimo sjenovitom ulicom. Vijenac Radomira Putnika je takođe zasvođen starim drvoredom. Prolazimo pored Kulturnog centra Laza Kostić. Zastajkujemo ispred ulaza. Sredovječni gospodin izlazi, zaključava, i pita nas može li nam nekako pomoći. Kažemo da smo radoznali, kulturni centar je smješten u lijepoj istorijskoj zgradi. On nam objašnjava da je centar osnovala opština, da ima jednu od najboljih malih galerija u zemlji, ali da ne zapostavljaju ni ostale umjetnosti. Kažem mu da smo obišli mnoge kulturene znamenitosti, čak i Jokićev mural. Prvo me gleda sa nevjericom, a onda se nasmije. „Da, pa i to je na neki način kultura“. Pozdravlja nas učtivo i odlazi u svoje nedeljno poslepodne.
I to je ono čime inače ovakve varoši plijene. Učtivi, predusretljivi ljudi. Sa lijepim manirima i bez trunke bahatosti. Čini mi se da je njihova koncentracija u Vojvodini veća nego u drugim krajevima zemlje.
Konjovićeve somborske boje
Opet smo na glavnom trgu, ovaj put nam je cilj Galerija Milan Konjović. Najpoznatiji somborski slikar, jedan od najzanimljivijih umjetnika koje je ovo podneblje iznjedrilo u burnom 20. vijeku, ostavio je obimno djelo svom rodnom gradu uz riječi koje se mogu pročitati u Galeriji: „Slike ove, miljenice moje, sa ljubavlju darujem rodnom gradu. One jedino njemu i pripadaju“.
Vrijedi ući u izuzetno dobro uređene galerijske prostore. Od ulaza, gdje je postavljen bicikl na kojem je slikar obilazio grad i okolinu, preko autoportreta iz ranih decenija, do tematskih izložbi - izbor iz Konjovićeve zaostavštine prikazan je na svjež način.
Petnaesta po redu stalna postavka nosi naziv „Stepenice ka nebu“. Da sam kustos ja bih posjetiocima puštao istoimenu stvar od Cepelina. Konjovićev ekspresionistički temperament i osebujan kolorit bliski su mi već na prvo gledanje. Sve je tu - od slikarevih praških i pariških godina, preko bačkog pejzaža do konjovićevski oneobičenog „Bijelog anđela“.
„Slikar povlači liniju na osnovu prirodnog zakona svog bića. Taj čin se događa bez njegove volje, isto onako kako srce kuca, ili kao što kruže nebeska tijela…“, zapisao je za života Milan Konjović. Njegovo srce je prestalo da kuca 1993. Ali estetska gravitacija njegovih slika i dalje je moćna.
Bogatiji za susret sa djelom izuzetnog umjetnika izlazim u lijepu varoš, i već mi je žao što ću je naveče napustiti. Taj žal je dobar znak. Pretvoriće se u čežnju za povratkom. A to mi kaže da se Sombor naselio negdje u meni, na unutrašnjoj mapi najboljih putovanja.
Bonus video:
