Očigledno je da glupost nije ništa novo. Istorija je krcata glupim ljudima koji rade besmislene stvari. Toga se sjetim svaki put kada prođem pored groblja u jugoistočnom Londonu na kojem počiva Robert Koking, engleski akvarelista koji je 1837, kada je imao 61 godinu, odlučio da isproba padobran koji je izumio, iskočivši iz balona na topli vazduh milju iznad Griniča.
Koking nikada prije nije bio u balonu na topli vazduh, nije znao ništa o letenju ili dizajnu padobrana i nije pomislio da prethodno testira svoju napravu već je bio toliko samouvjeren i vjerovao u svoj izum da je odmah skočio.
Poslije toga više nije naslikao nijedan akvarel. Međutim, nesumnjivo je da je Koking bio čovjek ispred svog vremena.
Velike bitke 20. vijeka vodile su se između komunizma i kapitalizma, monetarizma i kejnzijanizma, demokratskih vrijednosti i diktatura. Definišuća bitka naše ere vodi se između informisanih i ponosno neznavenih. U posljednje vrijeme, pobjeđuju ovi drugi.
Prebacite na bilo koji informativni kanal. Slušajte radio. Pratite dešavanja na vašoj društvenoj mreži. Glupost je ušla u mejnstrum. To je nova moda - i ovo je njeno zlatno doba. Kome su potrebni eksperimentalni baloni na topli vazduh kada imate sedative za konje za koje mislite da će izliječiti kovid-19.
Kokingova smrt je bila rana demonstracija Daning-Krugerovog efekta, kognitivnog poremećaja usljed kojeg ljudi koji znaju jako malo vjeruju da znaju puno.
„Nekompetentnost ne izaziva kod ljudi dezorijentisanost, zbunjenost niti oprez”, zaključili su sociolozi Dejvid Daning i Džastin Kruger koji su identifikovali ovaj poremećaj. „Umjesto toga, nekompetentni su često blagosloveni neosnovanim samopouzdanjem, podstaknuti nečim što oni misle da je znanje”.
Oni su ovo, naravno, pisali 1999. godine. Kažem naravno, zato što je u 21. vijeku Daning-Krugerov efekat svuda - a najviše u 24-časovnom ciklusu vijesti i zabave.
Vijesti su gladna zvijer. Konstantno joj je potrebna hrana, a kada nemate hranjive sastojke i vitamine pravih vijesti, onda samo možete da je tovite ugljenim hidratima komentara i izlivima bijesa.
Tokom proteklih 20 godina, komentari i kolumne su postali industrija u porastu - a sa cijelom falangom lajkova na društvenim mrežama bivši političari i propali glumci su spremni da se dohvate mikrofona i iznose nepromišljene, pa čak i glupe stavove.
U najboljem slučaju (poput kolumne koja je upravo pred Vama dragi čitaoče) komentar baca prijeko potrebno svjetlo na važne teme. U najgorem - a to je često slučaj - sami razmjer graničnih nepotkrijepljenih „vrućih stavova” stvara, kako je to nedavno kazao novinar Dejv Holms, „jednu vrstu pametnog koju je nemoguće razlikovati od glupog”.
Uzmite kao primjer Bena Šapira, miljenika američke konzervativne ljevice.
Gospodin Šapiro, 37, bio je politički komentator od svoje 17. godine. Autor više knjiga - uključujući i onu žalosno nazvanu „Kako debatovati sa ljevičarima i uništiti ih” - takođe ima i dnevni podkast, počasni je urednik „Dejli vajra” a piše i za publikacije uključujući „Brajtbart”, gdje je bio jedan od urednika od 2012. do 2016.
U konzervativnim krugovima, Šapira hvale kao intelektualca i puno se priča o njegovoj diplomi sa Harvarda i impresivnim debatnim vještinama.
On takođe ima stav o gotovo svemu, što znači da je prilično često jedina osoba koju „uništava” (što je očigledno njegova omiljena riječ) on sam.
Tokom 2019. godine, za vrijeme jedne od njegovih redovnih univerzitetskih turneja, Šapiro je rekao publici da porast nivoa mora od pet do deset metara izazvan klimatskim promjenama ne predstavlja problem jer će ljudi koji žive na obali jednostavno „prodati svoje domove i odseliti se”. Te iste godine, ustvrdio je da nema potrebe za izvinjavanjem zbog ropstva jer već postoji jedno izvinjenje i „zove se Građanski rat”.
Nedavno je objavio da će „Dejli vajr” prkositi naredbi predsjednika Džoa Bajdena o obaveznoj vakcinaciji za kompanije sa preko 100 zaposlenih.
A ipak, u našoj ekonomiji zasnovanoj na privlačenju pažnje, Šapiro tek treba da plati cijenu za svoju glupost.
Srećom, postoji nada da je talas gluposti dostigao vrhunac, i to naravno u obliku 45. predsjednika Sjedinjenih Država. Ono što je Buda za budizam, Marks za komunizam, Donald Tramp je za religiju gluposti.
Tokom njegove četiri haotične godine na vlasti, jedva da je prošao dan a da Tramp ne kaže nešto maloumno. On je 2018. proglasio ugaran Florens za „jedan od najmokrijih koji smo ikada vidjeli, sa aspekta vode”. Zatim je 2019. sugerisao da je tokom Američkog revolucionarnog rata, armija Vašingtona „zauzela aerodrome” - punih 128 godina prije prvog leta braće Rajt. U obraćanju pred Nacionalnim republikanskim kongresnim odborom te iste godine, tvrdio je da „buka (od vjetrenjača) izaziva rak”.
Sve bi bilo dobro da Tramp nije bio lider najmoćnije države za planeti - i odgovoran za zdravlje miliona Amerikanaca tokom pandemije koronavirusa.
Zaista, postoji nešto umirujuće kod gluposti. Ulazni nivo je lak. Ne morate da čitate knjigu - post na Fejsbuku će biti dovoljan. Vaše instinkte će potvrditi grupa, a vaše pristrasnosti lajkovaće teoretičari zavjera.
Krajni rezultat međutim može biti ozbiljan - potencijalno čak i smrtonosan. Može doći u vidu muškaraca koji upadaju u Kapitol sa krznom i rogovima ili u vidu masovnih demonstracija antivaksera i protivnika restriktivnih mjera u centru Londona koji vjeruju da je za koronavirus kriv BBC.
U korijenu kulta gluposti je poimanje da mišljenja slaboinformisanih imaju istu težinu kao i mišljenja eksperata - da antivaksere treba slušati jednako kao virologe.
Jedini protivotrov za glupost je poniznost. Ja ne znam ništa o fudbalu - mojim stavovima o toj lijepoj igri ne treba davati istu važnost kao stavovima Markusa Rašforda ili Gareta Sautgejta. Isto važi za bezbroj drugih tema.
Za okončanje epidemije gluposti, svi moramo priznati naše nedostatke i zajedno se složiti da ne možemo - i ne treba - da znamo sve.
Možemo ili prihvatiti naše neznanje, ili će nas ono osuditi na propast.
Oto Ingliš je umjetničko ime koje koristi pisac iz Londona Endrju Skot
Prevod: N. BOGETIĆ
Bonus video:
