Hrvatska je isti tjedan izgubila i žalbeni postupak koji je pokrenula nakon izgubljene arbitraže s MOL-om, a pokazalo se da je na čudan način jedan američki fond došao u poziciju ucjenjivati hrvatsku Vladu kada su u pitanju važne odluke za budućnost posrnulog Agrokora. Tako da je u oba slučaja hrvatska država zavezanih ruku kada su u pitanju odluke koje se tiču ovih dviju tvrtki koje imaju ključan utjecaj na domaće gospodarstvo.
Naravno da je u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće imati gospodarstvo u koje bi u nekoj državi sve važnije tvrtke bile ili u državnom ili vlasništvu tamošnjih pravnih i fizičkih osoba. Nitko tko ima osjećaja za ono što se događa u svjetskom gospodarstvu ne može se zauzimati za takva rješenja. Čak i kada bi postojala neka politička opcija koja zagovara nešto takvo ona ne bi bila u mogućnosti to i ostvariti. Naprosto svijet se u zadnjih 30 godina promijenio do neprepoznatljivosti.
Sve to znači da nije toliko bitno imaju li ili ne stranci vlasništvo u velikim domaćim tvrtkama. Iako i to nije do kraja bez ikakve važnosti, ali to je već jedna druga priča. Međutim, daleko je važnija činjenica na koji su način oni do tog vlasništva zapravo došli. Recimo što se tiče Ine sve je ukrivo krenulo još od samog početka. Još je tamo 2003. HDZ je ukazivao na činjenicu da je MOL u prvom krugu privatizacije dobio više od onog što su kupili na natječaju i zbog toga napuštao sabornicu. Međutim, nakon pobjede na parlamentarnim izborima održanim te godine tadašnje se vodstvo HDZ-a vrlo brzo i lako dogovorilo s MOL-om, a posljedice toga su višegodišnji sudski postupci i sudske presude na višegodišnje robije koje su kasnije poništavane iz formalnih razloga. Posljedice su i hrvatski porazi od MOL-a na međunarodnim arbitražnim sudištima.
Još je bizarniji način na koji je Hrvatska ostala bez brojnih tvrtki koje danas čine Agrokor. Naime, za dionice Ine Mađari su ipak uplatili nekakav ozbiljan iako naravno nedovoljan novac. Jer nakon toga su dobili prava upravljanja tvrtkom iako nikada nisu, barem ne formalno i javno, posjedovali više od 49 posto dionica. Ali nešto su ipak platili. A koliko je državni proračun uprihodio od privatizacije Agrokorovih tvrtki pitanje je na koje odgovor vjerojatno nikada nećemo dobiti.
Ali na kraju se ipak sve svodi na isto. Ostali smo bez ključne energetske tvrtke i većeg dijela prehrambene industrije, a sve to plaćeno nam je malo ili ništa. Međutim, ono što je tragično jest to da Hrvatska ni od onih tvrtki koje su ostale u njenom vlasništvu nema onoliku korist kakvu bi trebala imati. Podivljala korupcija, kaos, loše upravljanje, brojni slučajevi gdje je privatna konkurencija u državne tvrtke iz iste branše ugrađivala svoje ljude - sve to ukazuje da Hrvatska nije sposobna upravljati ni onim što je ostalo u njenom vlasništvu. Te su tvrtke ostale poligon za silno bogaćenje njihovih čelnih ljudi. Prava su mala carstva nastala na taj način, a sve ispod bilo kakvih medijskih radara. Dakle, Hrvatska ili poklanja ili dijeli u bescjenje. A ono što je zadržala sama uništava. Ne znamo ni prodavati niti upravljati. Logično je pitanje koje se ovdje postavlja jest - znamo li mi uopće čemu služi država?
(novilist.hr)
Bonus video:
