Bura u Njemačkoj - ali ne zbog korone koja je u prvim danima februara 2020. zakucala na vrata najveće evropske zemlje, već zbog ostavke Tomasa Kemeriha, premijera pokrajine Tiringije, samo par dana nakon što je izabran. Razlog jednostavan - premijer i njegova Vlada pali su poslije protesta izazvanih činjenicom da je kabinet formiran zahvaljujući glasovima ekstremne desničarske stranke AFD. Po njemačkim standardima. Po našim, AFD vam je nešto mnogo bliže političkom centru nego nešto nalik DF-u. Jedino što im je zajedničko - glasine da ih finansira Putin. Istina, postoji osnovana sumnja da je DF u međuvremenu prešao na kasu AV, što ne znači da i tamo nema pokoja rublja.
Kako je u pomenutom političkom suicidu učestvovao i lokalni odbor CDU Angele Merkel, šefica je istog dana smijenila predsjednika podružnice uz obrazloženje “da za taj potez ne postoji opravdanje”. To bi bilo, Bože mi oprosti, kao da je Miki Spajić već formirao domaće demohrišćane, pod sloganom “Za Evropu”, i onda smijenio Zdravka jer je procijenio da za njegovo pregovaranje sa ekstremno desničarskim DF-om oko rekonstrukcije Vlade - nema opravdanja. Ili da, opet Bože mi oprosti (plus Porfirije i Joanikije), kralj Boris smijeni Aleksu jer je na istu temu postigao istorijski sporazum sa Andrijom, iako svi znamo da su njih dvojica, Bečić i Mandić u nezboru već godinu i više. Od onog saopštenja DF-a. Sa Sea dance.
Bura je, kako nam opisa BBC, ekspresno završena u Njemačkoj a ovdje se tek sprema.
Jer ako u analizi stanja krenemo od ovog vrijednosnog kriterijuma, zaista nije jasno kome se može prodati priča o evropskoj i prozapadnoj Vladi, pouzdanom Nato partneru, o procvatu multietničke Crne Gore, nakon što u nju uđe ekstremno desni AFD. Ili na srpskom DF. Pokušaj da se maglom prikrije suština jer će DF ući „kontrolisano“, bez crne trojke i sa nekim manje važnim resorima, već je pao u vodu najavama i zahtjevima koji dolaze iz samog DF-a.
Da bi se umirile strane ambasade i domaći sorošoidi, Milan K. nam hvata muštuluk - DF neće dirati u Sporazum tri lidera. Više nego medvjed košnicu sa medom. Nato partner Knežević na Crvenom trgu, sa šubarom i petokrakom na glavi, pozdravlja jedinice Crvene armije - ne zvuči loše.
Ili sljedeće - stavka iz Sporazuma o poštovanju himne i zastave - mejor Nikšića Kovačević, bez šubare i kokarde, stoji na himnu sa tri prsta na srcu, dok mu sa usana čitamo da on u stvari pjeva Bože pravde, prkoseći tako kvislingu Sekuli.
Povrh svega, potpredsjednik Vlade za demokratsku tranziciju Medojević bi evropske vrijednosti i multivjerski sklad sada garantovao nedavno iznesenim stavom da je valjda prije mjesto u kabinetu „jednom Milanu, Andriji i Nebojši nego jednom Dritanu“. Ili kako je volio da kaže njegov evropski brat Mandić - svaki Srbin će glasati samo za DF, a ne za nekog Dženana i Albina (Kolić i Ćeman, poslanici DCG). Bila bi to, dakle, jedna divna demokratska tranzicija - iz 2020. u 1990. Pa bi uz bojkot Vijesti lideri i botovi SNS-a i DF-a pozvali i na bojkot mašina za veš i frižidera iz Slovenije, mlijeka i čokolade iz Hrvatske, a posebno na bojkot aluminijskih felni i sportskih ekipa iz lažne države Kosovo. Je li tako Strahinja?!
Neko će reći kako je čisto zakeranje i svjesno bacanje klipova u proces rekonstrukcije pominjanje nekih evropskih vrijednosti ili insistiranje na njima u zemlji gdje su Infomer i Zadruga okvir i standard u kome se iskazuju političari, vladini službenici, estradne zvijezde, pojedini sveštenici, plaćenici svih boja i milan knežević.
Možda bi takav pristup mogao da opravda aktuelni premijer jer nema stranku, a zakleo se Jokoviću da je neće ni formirati. Možda i Demokrate mogu da ubijede svoje glasače iz nekog sela sa sjevera Crne Gore, ali šta sa njihovim evropskim i Nato partnerima. Još nikom iz međunarodne zajednice nije jasno otkud ponoćni sporazum Crvenih i Crnih - jer u Borisovu zvaničnu verziju kako smo svi baš to tražili od njih i jedva čekali, ne vjeruje više ni Aleksa a kamoli Kolašinac Martinović. Kod zelembaća iz Ure je sve jasno - prije će Dritan kod neke nevjeste na Adi proći kao Bred Pit ili majstor poput Kazanove, nego što će svojim glasačima prodati priču kako je pristanak Ure na Vladu sa DF-om u najboljem interesu evropske budućnosti Crne Gore. I Crveni i Zeleni djeluju neubjedljivo i sada već zamorno kada ponavljaju slogan “nikad sa DPS-om” (što je za svaku pohvalu) a sa druge strane na lokalnom i državnom nivou dijele dobro i zlo sa DF-om. Ako su DPS lopovi, šta je DF? Izdaja je pljačkati sopstvenu državu, što su DPS i SD i ostala družina radili u produženom trajanju, ali je sramota biti poluga u rukama predsjednika druge države, kako Mandića i društvo opisa Dragan Đilas, lider srbijanske opozicije. Ulaziti u mjerenja šta je veća sramota svodi se na priču o tome ko je manje ili više trudan. DPS ili DF?!
Lider u nastajanju Mickey Spajić u tabelama i proračunima počinje da pobjeđuje i samog Vučića - dok je gospodar Srbije već naložio Narodnoj banci i statističkom zavodu da prosječna plata u Srbiji do izbora naredne godine skoči na fantastičnih 620 eura, Spajić nama obećava punih 700, i sve to bazirano na standardima MMF-a i Svjetske banke a ne tamo neke Jorgovanke Tabaković i Vučićevog dr Nestorovića, najpoznatije bele vračare u Srbiji i šire. Tako da Spajki nema kad da razmišlja o vrijednostima na koje je moguće nakalemiti DF a da Vlada ostane crnogorska i evropska i ne postane marionetska i Vučićeva. Još kada se doda njegov korporativni duh i pristup, Spajić je za svaku vladu koja će nas dovesti do pomenutih 700 eura prosjeka i u kojoj će on biti glavni baja. Mali knindža. Što je korporativno razumljivo jer tamo važi pravilo da u nekom menadžerskom timu mogu biti sve magarci (i poneki pipun) ali će ako je na čelu lav onda plata zaista skočiti 50 odsto za godinu dana. I obrnuto, ako su u timu sve lavovi a na čelo dođe Nebojša Medojević - onda smo najebali.
Dakle, jedino održivo da ne kažem spasonosno rješenje, jer može da zvuči patetično, jeste vlada u kojoj bi bili Zdravko i njegove bebe, Demokrate, Ura i manjine. Plus Demos, SNP i Ujedinjena i neki poslanik DF-a koji ne pristaje da bude pion u rukama Vulina i Vučića. Ni za sablju, ni za orden, ni za blagoslov Porfirija. To je između 30 i 35 poslanika. Ostale bi tražili u PzP-u, SDP-a, SD-u…
Tako bi i DF i DPS ostali u opoziciji. Jer tamo su najmanja opasnost po bezbjednost i budućnost Crne Gore.
Ako se do tog cilja ne može doći, onda su izbori jedini put. I većina koju bi osvojili Spajić, Abazović i Bečić sa manjinskim strankama je više nego izvjesna.
Sve drugo je gubljenje vremena. To znaju i Bečić i Mandić, samo ne smiju da vam kažu. Već pokušavaju da odigraju predstavu čiji bi epilog bio da su strane ambasade i Ura krive za krah pregovora o rekonstrukciji. Zbog čega bi onda DF, uz finansijsku, logističku, medijsku i obavještajnu podršku od strane Vučićevog režima, pozvao “goloruki narod” na odbranu pobjede od 30. avgusta. Suviše providno i suviše opasno. Vučić treba da zna da time preuzima ogromnu odgovornost jer bi svaka destabilizacija Crne Gore ili eventualni sukobi i žrtve išli na njegov račun. I tu mu ne bi pomogli ni Perica Đaković, ni Vlado Pavićević, ni Boris Raonić - a još manje Marić, Raković, Vučićević i slična propagandna kamarila iz Beograda. Nakon što se više od godinu dana brutalno i svakodnevno miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, vrijeme je da predsjednik Srbije odustane. Dok ne bude kasno. I za njega i za region.
Bonus video:
