Postojalo je vrijeme kada je poezija bila važna. Ili sam samo sanjao da je to vrijeme zaista postojalo? Katkad pomislim da se ama baš sve što se zbilo u analognoj eri u stvari i nije desilo. Te su decenije daleki eho nekog drugog života. Kada meni moj sopstveni život iz prošlog milenijuma izgleda kao retro san, kako li tek izgleda mom sinu i njegovoj generaciji? Jednom je svoju majku i mene pitao da li smo, kada smo bili mladi, imali mašine za veš. Pitanje je opravdano. Ako nisi imao internet, zašto bi imao i taj uređaj?
Ali poezija je - u snu ili na javi, svejedno - tih osamdesetih, kada sam je čitao u neograničenim količinama, bila suštinski važna. Čitao sam je, dobru, lošu, osrednju, domaću, stranu. Antologije poezije bile su onaj portal kroz koji se ulazilo u nove svjetove. Naročito antologije strane poezije.
Poljska u mome srcu
Jedna od ključnih knjiga te moje sarajevske decenije bila je antologija poljske poezije koju je priredio Petar Vujičić. Od Česlava Miloša i Zbignjeva Herberta preko Vislave Šimborske do Adama Zagajevskog - tamo su me čekala imena koja su pored avangardnog roka i pjevane poezije Boba Dilana i Leonarda Koena možda najviše uticala na mene.
Do tada su poljsku književnost za mene predstavljali Henrik Sjenkjevič sa bestselerom za tinejdžere Kroz pustinju i prašumu, ali i sa svim istorijskim romanima o slavnoj i tragičnoj poljskoj prošlosti. Kada sam počeo da čitam savremene poljske pjesnike, shvatio sam dvije stvari - tama u koju je Poljska druge polovine 20. vijeka upala bila je gusta, ali svjetlo koje su u tom mraku isijavali stihovi naših savremenika bilo je uporno i dolazilo je iznutra - poljski pjesnici iza Gvozdene zavjese pokretali su najpotresnija pitanja zapadnog civilizacijskog kruga. Njihovi stihovi, tvrdo isklesani kao rimski epitafi, puni tragične težine i moderne razigranosti u isti mah, puni intertekstualnih asocijacija ali i teškog životnog soca, bili su poput upaljača na koncertu - učinili su društvenu tamu pjevljivom, skoro lijepom.
Pjesnik koji ne vjeruje
Jedan od najoriginalnijih, jedan od onih koji liječi svaku patetiku i pretjeranu uznesenost mladih ljudi koji pišu, bio je Tadeuš Ruževič. On je bio antipjesnik sa vrhunskim pjesmama. Odvratni su mu bili „vjernici“ poezije. Ne zato što nije mogao da razumije njihov zanos. Već zato što su bili ignoranti.
Otkuda ovo radikalno nepovjerenje?
Nije li ono plod iznevjerenog humanističkog obećanja - dobro, lijepo i uzvišeno će unaprijediti, možda i izbaviti svijet. A svijet je kada je Ruževiču bilo 18 godina po drugi put u samo nekoliko decenija potonuo u varvarstvo svjetskog rata. Ovaj put je poljska sudbina bila još strašnija.
Tadeuš Ruževič poslije rata misli i djeluje potpuno u skladu sa čuvenom tezom Teodora Adorna koju je formulisao 1949. a objavio 1951. u eseju Kritika kulture i društvo: „Napisati pjesmu poslije Aušvica jeste varvarstvo“. A Ruževič piše: „S velikim nepovjerenjem gledam na svoja pjesnička ostvarenja“.
Petar Vujičić je u svojoj Antologiji poljske poezije za Ruževiča rekao da pripada generaciji koja je počela da piše pjesme u mraku okupacije i čuvala ih u partizanskoj torbi: „Ruževič je preživeo. Ali čitava njegova poezija i poetika razvile su se i izrasle iz vizije rata i umiranja”. Ono što su vidjele pjesnikove oči bilo je do te mjere nehumano, neljudsko ili “odveć ljudsko” da je bio prinuđen da zapiše: “Nisam mogao da shvatim da postoji poezija iako je ubijen čovjek”. Poezija je za Ruževiča “ugovoreni jezik” čiji je zadatak da izrazi „ono što se ne da izraziti”.
Veliko nepovjerenje, velika poezija
Ta situacija pjesnika sa talentom, ali i sa bremenom užasnog ratnog iskustva, dovela ga je do nepovjerenja prema načinu kako je do tada govorila poezija. Blagoglagoljivost je izazivala podozrenje. Metafore su zamagljivale suštinu. Ruževič kaže da ne vjeruje ni sopstvenim tekstovima: “Sastavio sam ih od ostataka riječi koje su pretrajale, od nezamjenjivih slika, od velikog smetlišta, od velikog groblja”. Jezik te poezije je bio suv, precizan, hirurški nemilosrdan. Ruževič je konstatovao da su i on i poezija iznova učili da govore.
Od prve zbirke pjesama “Nemir” (1947.) preko “Pet poema” (1950.) i zbirke “Vrijeme koje teče” (1951.) ponovo osvojeni pjesnički govor bio je do te mjere drukčiji da je označio prekretnicu u ukupnoj poljskoj književnosti. S vremenom je nastalo veliko pjesničko djelo, čiji uticaj ima evropske pa i svjetske razmjere.
Nema vjere, nema izbavljenja
Ruževič je 1957. u pjesmi “Posmrtna rehabilitacija” rekao: “Krivi su oni što su pobjegli/ i oni što su ostali/ oni koji su govorili da/ i oni koji su govorili ne/ i oni koji nisu ništa govorili”.
Za tu krivicu ravnodušnog života koji se nastavlja zaboravljajući svijet mrtvih nema oprosta i nema izbavljenja - “mrtvi nas neće rehabilitovati”.
Teodor Adorno je 1962. u eseju Onih 20 godina donekle korigovao radikalan stav o pjevanju poslije Aušvica: “Pošto je svijet preživio sopstvenu propast, potrebna mu je istovremeno umjetnost kao njegovo nesvjesno bilježenje istorije. Najautentičniji umjetnici današnjice su oni u čijim djelima još drhti krajnji užas”.
Ovim opisom Adorno kao da je definisao pjesničko djelo Tadeuša Ruževiča. Njegovo pjevanje jeste pokušaj da se jezikom obuhvati, pa i prevaziđe užas.
Evropske reference
Ljudi koji se pojavljuju u Ruževičevim pjesmama jesu ponekad i ključna imena evropske kulture, Vilijam Šekspir, Džejms Džojs, Pjer Paolo Pazolini, Hijeronimus Boš. Holandskom slikaru je posvetio pjesmu “Bludni sin” prema jednoj njegovoj slici. Ruževič u pjesmi Bošu u usta stavlja riječi: “Vidio sam kraj/ i početak svijeta/ između zatvaranja/ i otvaranja vrata/ u gostionici/ “Kod bijelog labuda”.
Svako ko je jednom vidio ljudski lik na Bošovoj slici - odrpanog mršavog jadnika sa nejednakim cipelama - koji nekud odlazi, a u pozadini je krčma ili bordel - znaće da je za Ruževiča sumorna vizija svijeta s početka 16. vijeka polazna tačka za opis sumornog stanja čovječanstva u 20. vijeku. Smak svijeta nije biblijski događaj, on je uključen u svakodnevicu. Samo ga poneko vidi, većina je slijepa.
Ko je mogao znati tog 9. oktobra 1921, kada se Tadeuš rodio u Radomsku, u porodici nižeg sudskog činovnika, da će poživjeti 93 godine, iza sebe ostaviti više od 30 knjiga pjesama, 12 drama, nekoliko scenarija? U Vroclavu, gdje je aprila 2014. umro, pamtiće ga kao velikog pjesnika. „Usred mnogo poslova/ vrlo hitnih/ zaboravih na to/ da takođe valja/ umirati“, narugao se on za života i užurbanoj svakodnevici i svijetu i sopstvenoj smrti.
Život kao čekaonica
Evo, sjećamo ga se i mi, djevojke i mladići koji su širom Evrope počeli objavljivati stihove osamdesetih. On nas je naučio da ne vjerujemo riječima. Da iz tog nepovjerenja stvorimo svoju vjeru u poeziju. Da govorimo samo ono što je nužno. On nas je na neki način mentalno pripremao i za balkansko ponavljanje strahota o kojima je pjevao. Naravno, nismo na tako nešto bili pripremljeni.
Nepovjerenje prema krupnim pojmovima, vječnim istinama, patetičnom izlivu emocija, davalo je, paradoksalno, rezultate koji su mogli potresati do srži. U pjesmi „Možda to nije bio dom“, Tadeuš Ruževič je u nekoliko stihova sažeo čovjekovu tragičnu putanju do smrti, a da nije ni jednom podigao svoju intonaciju. Život je čekanje na željezničkoj stanici, a za ljudima plaču stvari.
Možda to nije bio dom ovaj dom u kome plaču stvari
sada se sve razjasnilo to je bila obična čekaonica čekaonica na željezničkoj stanici koju svi napuštaju u određeno vrijeme ostaju tamo stvari posuđe i sitnice koje mogu da upotrebljavaju drugi ljudi
Pošto sam beznadežno anahron, poezija mi je i sred stalne masovne hipnoze digitalnih svjetova još uvijek važna. Zato mi dođe da na kraju kažem „Srećan rođendan, majstore”. Ali se bojim da bi mi se iz onostranosti vratio jetki smijeh.
Bonus video:
