Bauk populizma kruži Evropom.
Stariji će nepogrešivo prepoznati uzor-rečenicu ovoj koju ste upravo pročitali. No, paradoks je u tome da je Marksova prva rečenica iz Manifesta u tadašnjih čitalaca budila nadu, dok ova sa “populizmom” umjesto “komunizma” budi najcrnje slutnje i strahove. Premda je u medijskoj civilizaciji populizam možda žovijalniji, nije manje opasan.
Češki izbori i poraz tamošnjih populista pokazuje da populisti nisu nepobjedivi, piše Njujork Tajms. Iako je češka opozicija skrojena maltene po crnogorskom receptu od 30. avgusta, biće da ih čeka manje nevolja, jer Česi jasno znaju ko su, pa će makar izbjeći identitetska sporenja.
Nerijetko, kada vidite načine na koje lideri Rusije, Mađarske ili Srbije manipulišu, politički i emotivno sa svojim građanstvom, pritom devastirajući sopstvena društva, pomislite da je ipak vremeplov pronađen. Jeste da radi na neobičan način, ali radi.
Putin je farsična istorijska replika Nikolaja I Romanova (vladao od 1825 do 1856), a to je onaj car koji je Rusiji priskrbio titulu “Evropskog policajca”, i kome nije bilo teško poslati 250.000 vojnika u Mađarsku, da pomogne Francu Jozefu. Kome to, opet, nije smetalo da osam godina kasnije bude dio koalicije koja je Rusiju porazila u Krimskom ratu.
Kao što je i Vučić smiješna replika nepismenog mahera Miloša Obrenovića, sa svojim verbalnim nekonvencionalnostima. “Narod” se osjeća kao dijete koje se trudi da ne razgnjevi dobrog roditelja. On nas čuva, kažu oni. Ima mnogo da vas volim, ako vi mene volite, on kaže. I ljudi srećini i zadovoljni.
Problem je što da bi došli do takvog podanika vi morate u njemu ubiti sve ljudsko, sve lično, sve kreativno. Onda vam ostaju zombiji, s kojima možete pobjeđivati, ali ne možete napraviti ništa. Posebno ne društvo. To je posljednji stadijum svakog populizna.
Crna Gora nema dobro iskustvo sa populizmom. AB revolucija iz 1989. (koja nam je dala ključne političke igrače u naredne tri decenije) bila je klasična populistička orgija. Ali, pogledajmo i jedan atraktivan aktuelni primjer, jednu govorljivu populističku etidu sa domaćeg terena.
Ministar, finansijski čarobnjak, je ono što sada radi uz puno pompe i velikih riječi, u maju nazivao - neodrživim populizmom? Da li je moguće da nešto u nekoliko mjeseci postane nešto drugo. To što je tada nazivao populizmom, sada je osnova tzv. novog optimizma koji zrači iz dijela vlade.
Odmah da razjasnim: nemam ekonomska znanja potrebna za suvisli sud o tome da li su predložene mjere valjane ili ne. Dakle, o tome ne pišem. A nema sumnje da bih volio da je održiva priča o tome da se ljudima mogu toliko povećati plate. To bi bilo sjajno - ta znanja i umijeća zasluživala bi najveće moguće poštovanje. Ali, da li je to moguće u državi u kojoj ni dodatak majkama, navodno, nije bio ekonomski održiv? Onda je riječ o nekim polumađioničarskim vještinama, jer govori se o osjetnom povećanju. Uz najbolje nade, ostajem zbunjen.
Populizam, jeste ili nije. Ili je i tu stvar relativna? Odnosno, zavisi od tačke gledišta (pojam koji je važan u književnosti, ali i u modernoj fizici). Pa ako ste, recimo, odgovoran ministar onda znate da to (ukidanje doprinosa za zdravstvo) nije realnost već populizam. Ako ste pak projektovani lider nove političke snage kojoj treba zamah i pozitivno vezivanje za novo lice, e onda nije populizam. Nego - promišljena strategija. I jasan račun: zdravstvenih radnika je toliko i toliko, k tome i prosvjetnih, pa ako povećamo osjetno plate eto obilja glasova. Prije nego i počne glasanje. A kada je ministar bio u pravu, procijenićete sami. Na svojoj koži.
U vrijeme dok je Đukanović gradio svoju reputaciju, jedan od popularnih izraza kod apologeta bio je - premijer sa čarobnim štapićem. Kako stvari stoje, tek ćemo upoznati Dejvida Koperfilda.
Bonus video:
