Harmonikašenje

Političari su ljudi. Kao takvi oni u svoju funkciju unose i svoju ličnost. Pa time i muzički ukus. Ranije je to bila privatna stvar. Odavno više nije. Pošto je privatno postalo politička kategorija, kojom se barata na svim kanalima, naročito na društvenim mrežama, pada u oči da je politička inscenacija nerazdvojiva od muzike, ritma i teksta koji je prate.

Kalifornijski naučnici su ustanovili da vrsta instrumentalne muzike koja se upotrebljava kod iste filmske scene dovodi do potpuno različite, fizički mjerljive reakcije, koja ostaje na nesvjesnom nivou.

Osim toga, izbor mjesta za pjesmu je bitan. Nije isto pjevati pod tušem i pjevati na prijemu turskom predsjedniku. Nije isto pjevati u Minhenu, Vojvodini, Šumadiji i na Kosovu. Nije isto pjevati u predsjedništvu podijeljene zemlje ili na svadbi seoskog kuma. Ali inscenacija privatnog kao političkog je vještina.

Njemačka dosada

U Njemačkoj su konzervativci jednom slavili pobjedu uz pjesmu najpoznatijeg njemačkog pank benda. Mada se vođa sastava pobunio, jer njegova pjesma jeste bila izbor pobjedničkih demohrišćana, ali oni nisu bili njegov politički izbor, ovakav razvoj događaja nam pokazuje da stare podjele iż prošlog vijeka više ne važe. Omladina koja je prije više od pola vijeka pobunila protiv rata u Vijetnamu bila je u isto vrijeme sklona roku kao platformi za provokaciju i revolt. Sada su stvari drugačije. Kapitalizam opoziciju pretvara u tržišnu inovaciju, pa u mejnstrim.

Opraštajući se od stare dužnosti ministarke odbrane jedna od vodećih političarki njemačkih konzervativaca Ursula fon der Lajen je 2019. poželjela da joj vojni orkestar odsvira čuveni „Vjetar promjena” Škorpionsa, potom malo Mocarta i programsku Betovenovu „Odu radosti”. Budući njemački kancelar Olaf Šolc je naveo kao svoj omiljeni bend Flitvud Mek. Dvije trećine nemačkih političara ima izrazitu sklonost muzici koja bi se mogla svrstati pod Pop&Rock.

Njemačka politička klasa integrisana je u svjetski muzički mejnstrim. To je čini pomalo dosadnom i predvidivom.

Ide Mile, lola iz Laktaša

I Mile Dodik se odlučio za mejnstrim, ali onaj srpsko-balkanske provenijencije. Ono što je za političarku Zelenih Anelenu Berbok, koja će igrati jednu od ključnih uloga u novoj njemačkoj vladi, u njenom pubertetu bio Tom Vejts, to je zrelom Dodiku zrela Indira Radić.

Zna Mile da mu je biračko tijelo takvo, a i njemu nije mrsko da bude takav. Muzički ukus pjevača iż sarajevskog kabineta i ukus njegovih sljedbenika koji sjede na stepenicama nekog razvaljenog doma kulture ili čuče pred prodavnicom i cjevče pivo do te mjere se podudaraju, da je razumijevanje prećutno i potpuno: ovaj neprosvijećeni, veseli model nije samo dominantna sadašnost već i sveproždiruća budućnost. Kloaka balkanske krčme se u ovom vijeku bez ostatka prelila u kloaku društvenih mreža, a one pojačavaju zatečeno stanje do paroksizma.

„Muzika je oružje”

Vjerovatno Dodik nikada nije čuo za zapadnoberlinski andergraund, a kamo li za tamošnji časopis iz sedamdesetih Agit. U jednom od brojeva 1970. osvanuo je članak: „Muzika je oružje”. Radilo se o nekoj vrsti manifesta docnije legendarnog njemačkog benda Ton Steine Scherben. Neću prepričavati tekst, naslov je dovoljan. Mile ga je intuitivno razumio i prihvatio, a da ga nikad nije ni pročitao. Jer Mile tako misli. On zna ono što je bubnjar njemačkog benda takođe znao: „Pjesma postaje politička tek u glavi slušalaca“.

Dakle, nije samo bitno šta pjevamo, gdje pjevamo, kome pjevamo, već je odlučujuće - kako nas čuju. Ako to predvidite, obavili ste pola posla. Dodikov performans u državnom Predsjedništvu u Sarajevu, sa harmonikašem i pjevanjem pjesme folkerke Indire Radić imao je nekoliko ciljanih političkih poruka, koje su, sudeći po reakcijama sa one i ove strane Drine, shvaćene baš onako kako je Mile htio.

Poruka njima

Da se razumijemo, ne zanima me šta radi srpski član predsjedništva BiH u svoje privatno vrijeme. Svako ima pravo na svoj šund. Pošto Milorad Dodik i ja nemamo isti muzički ukus, pa rekao bih ni isti iskustveni horizont da na isti način razumijemo pojam lijepog u muzici, uzaludno je vrijeme trošiti na neku estetsku analizu.

Međutim harmonici i pjesmi značenje nameće kontekst. A on je politički.

Poruka Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviču glasi: „Srpkinja je mene majka rodila”, a ja vam blokiram rad Predsjedništva i prijetim secesijom.

Poruka Amerikancima: „Srpkinja je mene majka rodila”, a ja vašem diplomati na spominjanje sankcija odgovaram psovačkim rječnikom, pa se poslije time javno hvalim.

Poruka cijeloj Bosni i Hercegovini: „Srpkinja je majka mene rodila”, a ja produbljujem podjele u podijeljenoj zemlji.

Kob poruke koju šalje Dodik nije u nacionalnom kiču koji nam prezentuje. Toga smo se već nagledali kod arlekinsko-pjevačkih ispada Ivice Dačića. Kobno je to što Dodik sugeriše jednu nepostojeću uzročno-posljedičnu vezu: pošto „Srpkinja je majka mene rodila” ja sam nužno ovakav na osnovu pukog rođenja u jednoj zajednici. Dodik time pokušava da nametne novokomponovani kulturološki model kao jedini u Srba, jer bi time njegova politika izgledala neprikosnoveno, kao zakon gravitacije.

Poruka nama

Dodik, dakle, sugeriše da neko koga je Srpkinja rodila mora po prirodnom zakonu biti kao on - netaktičan, nabusit, bahat, oskudnog rječnika, po potrebi primitivan, sklon pretvaranju sopstvenog posla u cirkuski rijaliti.

On je taman toliko pravi lider Srba koliko je Indira Radić hrišćanska svetica. Na jednom od videa u trenutku kada kaže da ju je „sa vjerom u Boga majka rađala” ona istura svoju golu nogu pred Hramom Svetog Save. Njena erotska sugestivnost je njen svetački oreol.

Milorad Dodik je, po toj analogiji - pervertirana Indira Radić „srpskog sveta” - uvijek spreman da zagolica prljavu maštu zarad zavođenja gomile.

Na reakcije njegovih kolega iz Predsjedništva ne bih trošio riječi. Jer šta god rekli, a rekli su popriličnu gomilu fraza, oni bez velikog intelektualnog napora mogu biti u pravu, pošto je Dodik vrlo preciznom kalkulacijom od sebe napravio budalu. Nije mu prvi put. Ali time je, po bh. sistemu spojenih posuda izazvao upravo onu reakciju koja mu je potrebna kao dokaz da ga Sarajevo ne voli „zato što je Srbin”. Ta jeftina predstava za sluđene i osiromašene ljude poprima razmjere uspjelog krkanskog marketinga.

Kako preko Drine čujemo Miletov glas

Imao sam interesantan razgovor sa mojim dežurnim beogradskim Srbinom. Kada je čuo šta mislim o Miletovom nacionalnom jodlanju, rekao je da sam „tipičan sarajevski šutač govana“. Neka se on i onaj bivši sarajevsko-južnosandžački novinar koji me je nedavno nazvao „četničinom”, dogovore oko tumačenja mog lika i djela. Njih dvojica su kompatibilni.

Pola noći smo polemisali. Imam li pravo na izdvojeno mišljenje, mimo novokomponovanog mejnstrima? Imam li pravo da kažem kako je etička vertikala iznad obaveze pripadanja po rođenju? Za mog dežurnog Srbina je globalizacija na samrti, a time i globalni moral - koji često prerušava imperijalne interese u univerzalne floskule. Ovakvim podmetanjem ideološkog kova u stvari se kaže: ako smatrate da je racionalni moral sa Kantovim imperativima moguć, čak ako pomislite da je paket od deset zapovijesti dovoljan za univerzalnost vašeg etičkog sklopa - onda se grdno varate. Čuvati druge od sebe - čojstvo - jeste stvar za poeziju i sanjarenje. U realnoj politici, kaže moj Srbin, imam priču kao Komšić, a objektivno sam Bakirov igrač. Ovakvo podmetanje je poprimalo već kvalitet udbaške logike - ako nisi s nama, onda si ti - oni.

Prema nacionalističkom poimanju pravde i ljudskosti, moral unutar zajednice ne važi za ljudska bića izvan njenog kruga. Ta vrsta „moralnosti” me podsjeća na izjavu ljudoždera: „Nismo mi ljudožderi. Mi samo jedemo neprijatelje”.

Nisam se tog harmonikaškog dana i te polemičke noći mogao složiti niti sa Dodikom niti sa mojim ličnim Srbinom. I mene je rodila Srpkinja, ali ne bih nikada izabrao ovu poetiku razvaljenog seoskog doma kulture kao identitetni model za Srbe iz Bosne, a kamo li za sve Srbe. Dodik pretvara svoj narod u karikaturalnu predrasudu o njemu. A moj drug u tome patriotski uživa.