Na jednostavno pitanje iz naslova, Milan Knežević, Nebojša Medojević, Miko Živković i svi doskorašnji članovi Pokreta 21. maj predvođeni Novakom Adžićem, imaju jednostavan odgovor - zato da bi se DPS raspao ili čak ugasio! Ili ostao vječito u posljednjoj (opozicionoj) klupi kao crni Anđelko ili bijeli Andrija.
Jer koliko god Đukanovića klimoglavci iz sopstvene stranke, propagandnih medija, intelektualne posluge, nekad je bilo i međunarodnih krugova (da bi sada knjiga spala na dva slova, Bugajski i Server), koliko god sva ta kamarila ubjeđuje Šefa da treba i dalje da trči, makar još jedan krug - svaki Milov novi dan na čelu DPS-a znači korak bliže rastakanju i odumiranju stranke koja je obilježila prethodne tri decenije crnogorske politike. Ratom za mir, pa mirom za državnu slobodu, a onda slobodom za tendere, zarobljenim institucijama, neslobodom i autokratijom.
Milo ne treba da se povuče sa čela Partije jer ga trbuhozborci i ostali filipovići ubjeđuju da “drži čvrsto konce u svojim rukama”, maltene kao onda (1997.) kada se skinuo sa Miloševićevog pomahnitalog voza i pod patronatom Klintona, Blera i Širaka odlučio da kormilo države okrene prema Zapadu. Niko iz okruženja, uključujući Roćena i Ćoća, nema muda da mu kaže kako na istom Zapadu on više nema saveznika, da ga i Vašington i Brisel godinama jedva trpe zato što nije bilo alternative i da nakon što Crna Gora ni godinu dana posle njegovog izbornog poraza nije završila u raljama Srbije i Rusije, čak i najveći skeptici ili Milovi lobisti ne mogu da razumiju šta čovjek i dalje traži od politike. A on je ne samo predsjednik partije, već i države.
Milo ne treba da se povuče jer to ne bi bilo fer prema decenijskim partnerima iz DF-a, zahvaljujući kojima je dobio toliko izbora i namjestio onoliko tendera, posijao toliko podjela, zarobio mnoštvo institucija, sa kojima je organizovao i razbijao brojne proteste i državne udare, jurišao zajednički na narodne neprijatelje i izdajnike. I sa kojima je dijelio Aleksandra od Srbije. Milo kao njegov gospodar (sve do litija), a Mandić i društvo kao sluge AV (od tada do danas).
Milo treba da ostane na čelu DPS-a da bi se potvrdila deceniju i po ponavljana konstatacija Evropske unije da je Crna Gora partijska država u kojoj DPS odlučuje ko će biti šef vrhovnog i osnovnog tužilaštva, ustavnog i višeg suda, kavačkog ili nekog drugog klana, ili ko će biti šef Splendida, Pinka, Pobjede i Košarkaškog saveza. Jer, logika nameće - ako bi se Milo povukao sa partijskog čela, kako bi se onda DPS dogovorio sa parlamentarnim većinom i Markom Milačićem koga birati u sudski i tužilački savjet, kavački ili škaljarski klan, a koga za šefa Splendida, vaterpolo ili košarkaškog saveza.
Milo ne treba da se povuče sa čela DPS-a jer šta bi onda radila i od čega bi živjela armija njegovih požmirepa, slične Putin zove bubašvabama, od kojih je tijekom proteklih decenija Đukanović pravio ugledne investitore, propale tajkune, korumpirane ministre, kontroverzne ambasadore, nesretne kumove, propale medijske izdavače, ugašena književna pera i kvazi akademike. Šta će oni siroti kada se Milo povuče i kada se zatvori svaka slavina, svaki tender, nacionalna nagrada, penzija ili samo čelna pozicija u Subnoru.
Milo ne treba da se povuče sa čela DPS-a, već sa čela države, kaže njegov konsiljere Petar Ivanović, za šta ima i objašnjenje: “Ako se vi odreknete funkcije koju trenutno pokrivate, da li smatrate da bi ja vama trebalo da zabranim da osnujete ofšor kompaniju. Pretpostavljam da ne”. Dakle, ne povlači se, Milo, sa čela države, ne slušaj savjetnika iz Emirata, u protivnom ima odmah da ti napravi novu i bolju mrežu trastova koju neće uspjeti da dokuči na istraživačka grupa od 700 novinara, a kamoli jedan MANS.
Milo ne treba da se povlači sa čela DPS-a jer su već počeli leleci i vapaji da ostane i da nas još dugo, dugo vodi. Šta bi se tek dešavalo narednih mjeseci bolje da i ne zamišljamo, još bolje da ne prolazimo kroz taj narativ. Bilo bi isto kao 2008. kada mu nijesu dali da se penzioniše iako je već najavio tako nešto, ili 2012. kada su DPS branili od nejakog Igora, pa onda 2016. od nepouzdanog Duška, to jest 2018. od varljive Milice. Ili posljednji put uoči nedavnog Kongresa kada je prvakinja novog i reformisanog DPS-a, Alexis Vuković, morala u pomoć pozvati i nebesa sa kojih joj je, bez posrednika u vidu vladika SPC, došla poruka da Milo ostane, i da dalje vodi DPS kao Džigi Lutriju CG.
Milo, ne treba da se povuče sa čela DPS-a jer bi time potvrdio da je nas nekoliko bilo u pravu kada smo ga sada već daleke 2007. javno nagovarali da se povuče. Ne samo sa čela Partije, već i iz politike. Da bi nas Miško Crni Vuković (stric od Bidona) nazvao sramotnima iako smo mi samo dobronamjerno sugerisali ocu nacije kako da sačuva pozitivno mjesto u crnogorskoj istoriji. Lagali su ga tada da ne bi bilo integracija ka EU, niti NATO članstva ako se povuče. A istina je bila nešto drugo - bez Đukanovića posle referenduma Crna Gora bi mnogo brze ulazila u evroatlantske integracije, a da ne govorim koliko brže bi prodisale do danas zarobljene institucije i monopolima okovana ekonomija. Kao što Milo danas vidi da su ga davno lagali, tako treba da zna da ga i sada opet lažu kada ga ubjeđuju da čvrsto drži konce u rukama, ili da bi njegov odlazak sa čela DPS-a značio i kraj partije. Upravo obrnuto. Zato Medo, Pipun i ostaci Pokreta 21. vape - ne povlači se, Milo.
A sad bez ironije: Milo u stvari ne treba da se povuče sa čela države (a ne Partije), pošto je izabran na djelimično slobodnim izborima, mandat mu je do 2023, tamo mu je i imunitet koji ga štiti od mogućeg procesuiranja, tako da ako se na pitanje gleda i iz njegovog ličnog ugla, a ne samo partijskog ili opštedruštvenog - nije jasno šta Đukanović više čeka na čelu ranjenog DPS-a?! Kome treba nova stranica u životu kao što bolesniku sa koronom i saturacijom ispod 85 treba kiseonik. Mislim na DPS, a ne na Šefa.
Bonus video:
