U Crnoj Gori u posljednje tri decenije nije bilo efikasnog studioznog praćenja kvaliteta života građana koje je rezultiralo adekvatnom socijalnom politikom. Nismo imali kad od velikih tema. Identitetska pitanja su naša uporno uzavrela vječna sadašnjost pa nije valjalo miješati prioritete. Uostalom, koji bi se to patriota usudio da rovari po iluziji ekonomskog tigra Zapadnog Balkana upoređujući fabrikovanu statistiku i zarđali frižider. Očinji vid i kamen frustracije u želucu odavno nisu pouzdana mjera bijede. A nije da nas nisu junački ubjeđivali da nam je fino. Da smo siti, hrabri i spremni za sve izazove. Spartanci. I da smo brate zdravi. Fizički i upamet.
Eto na primjer, dok su 30 godina nicale fabrike na svakom koraku i svako se o radu zabavio, nije izgrađena nijedna bolnica. Što će nam, kad narod ne obolijeva. Bolje je sačuvati novce pa ih trošiti na simpozijume i kongrese. U Ramadi i Avali je fino, takođe i u Splendidu. Vrlo podsticajan ambijent za našu političko-zdravstvenu elitu. Za naučnike naše. Tamo se mogu skloniti od stresnog kabinetskog posla i svakodnevnih prozivki i sa blaženim spa-wellness osmjehom posvetiti svakidašnjim jadikovkama napaćenog naroda. A i zaslužili su da se banjaju. Mislite li da je lako biti za govornicom kad se uvaženi panelisti dohvate raskoraka teorije i prakse.
Samo od raka godišnje oboli oko 2.000 stanovnika, a umre oko 1.000. Od akutnog koronarnog sindroma oko 1.500, a umre nekoliko stotina. A da ne pričamo o dijabetesu i mnogim drugim boljkama našeg naroda uključujući i nervne insuficijencije na račun kojih izbijamo u sami vrh Evrope. Po broju antidepresiva ili hipnotika u opticaju, gotovo da smo zreli za najveći psiho-poligon u svijetu. Ili za neku SF priču u kojoj se na naša nejaka biološka pleća pritisnuta odlivom stanovništva i izrazito negativnim prirodnim priraštajem sručila i stopa samoubistva 18, sa 120 slučajeva godišnje (35% više u odnosu na period prije 20 godina). I, naravno, korona. Sa sve stresom od petka do petka kada treba odvažno reći šta je strefilo ovo malo naroda i šta ćemo dalje. I kad treba stisnuti petlju i reći da je sve pod kontrolom. Nosite maske, perite ruke, držite distancu! OK. Samo, zar nije malo čudno da svi ih nosiše, ruke opraše koliko su mogli i na distanci su odavno, a bolest ipak preniješe.
Ovi, taman ko oni pređašnji zajahaše, a u galopu sve se tresu, temperatura raste, groznica po dubini ne jenjava. I to sve u transu, sa uzbudljivim epizodama živopisnih halucinacija - dolje Vlada - gore Vlada, dolje eksperti - gore političari, van stručnjaci - unutra rođaci, bračni partneri, kumovi, komšije i naravno poneki depeesovci... Euforija uzela maha, pobrkali se.
Ali, ništa zato ne brinite. Koliko god ozbiljno izgledala pošast partitokratije i sindrom nepotizma, kad nismo dosad e nećemo ga ni odsad bacat pare na bolnice! Uostalom, ko bi tamo i ordinirao. U našem sistemu ovakvom kakav je od Titovog zemana bez novih kapaciteta, radi oko 220 ljekara na 100.000 stanovnika. A EU kaže, treba 350. Dakle, fali nam oko 700 doktora, a posebice raznih specijalista koji uporno napuštaju našu zemlju. Svake godine oko 20 ljekara i desetine medicinskih tehničara trbuhom za kruhom. Za hljebom, umjesto ako ste nepodobni, nedostižnim uhljebom. A mudraci razni, sve mirno prate i katkad ležerno odmahuju rukom. Naravno, u rijetkim trenucima kad su im ruke slobodne od drugih mahanja. Valja se, radi uroka i nečesivih sila ogrnuti zastavom i zasladiti bajaderama. Pa kad se najedu bombonjerica, eto energije za novi kontigent demagogije. Što da mlate praznu slamu o deficitu kadra sa jedne strane i suficitu nezaposlenosti sa druge strane kad imaju preča posla patriotskog narativa.
Umjesto odlivom mozgova valjalo se baviti ispiranjem i peglanjem mozga. Sve do mjere za saksiju zapremine IQ 86 ali, pod uslovom da niste, naravno, neki urbani otporaš koji uporno želi da mu nikne u uglu dobro stojeći i nikud maknuti - fikus. Jer, ne može fikus dok je fokus na - Nikad više 1918! Ipak, 100 godina je to. Ako se temeljno ne vratiš unazad, onda je nebitno, nevidljivo i sitno ono naprijed. Bar tako rekoše oni prije, a slično zbore i ovi poslije. Važno je sve što nas je jadilo - juče, kako bi se u mengelama skupštinske većine temeljnije davilo - naše sjutra. Kako onda, tako i sad. Jer većina je uvijek sa prošlošću u rukama, neumoljivi egzekutor naše sudbine.
Stoga, logično je što u parlamentarnoj pauzi, za cijelo društvo u kafani uz besplatnu kafu ovih dana ide i jedna simpatična brošura. Saga o prinudnoj stagnaciji. Dubokoj hibernacijii. EU proglas o napretku u mirovanju. A uz ručak i ohrabrenje Svjetske banke koja kaže da na krilima turizma napredujemo samo tako, pa će 70.000 nezaposlenih građana vrlo brzo u radni pogon, a naročito ono 32% sa fakultetskom diplomom. Jer, ona je važna. Za nju su roditelji od usta odvajali pa se u treningu glad lakše podnosi i konkursi spremnije čekaju. A konkursi evo sad će, samo što nisu kao krunski dokaz armiji spavača da nisu upisivali pogrešne fakultete sa kojima su unaprijed bili osuđeni na biro rada.
Nisu naši dojč omladinci na istom krstu kao penzioneri koji se stalno nešto žale iako su cijelog radnog vijeka znali da im penzija neće biti dovoljna za dostojanstvenu i mirnu starost. Ee, bile su u strahu velike oči. A gotovo podjednako i u podaništvu. Uredno su plaćali sve doprinose i pritom, podržavali masovno vlast zarad onih spektakularnih povećanja u iznosu 2 evra na petogodišnjem nivou. Ili, za razne povlastice, ljetovanje u Ulcinju, džak brašna, kilo šećera a bogomi i kojekakvo jagnje. No, neka ih, starost je i od Boga teška. Nisu ni ona tri litra ulja i vaučer za vakcinu bez uporišta u dubinskoj filozofiji života.
Teške su to teme. Ako čovjek promaši u životu, sigurno ga ne čekaju nauljeni trenuci u poznim godinama. Zato, pazite šta radite! Pa, na primjer, ako vas sistem pritisne i pomute vam se izbori, znajte da glad u starosti možete spriječiti štrajkom glađu u - mladosti. Nedavno su to patentirali neki advokati u najkama koji su se zbog gotovo iste stvari, zbog gubljenja stečenog prava, prije svoje muke bezočno smijali majkama. Fiskove su imali oštre od iznenadnog stresa fiskalizacije. Ali, ne dadoše se tako lako dostojanstveni štrajkači. Rekoše da samo oni u Komori znaju koliko je težak advokatski hljeb i da nije slučajno što duguju preko 4 miliona evra poreza. Nema se. Gladovali su i oni a nerazumna država ne samo da nije čula vapaj, no je i kidisala na nejač. Na mrtvog vuka i zec se zalijeće. I ko zna šta bi se sve dogodilo, da srećom agoniju prava i pravde ne presječe ekspertski mač. Uraa, nekoliko gladnih usta manje!
I tako, dok su nam branioci ličnih sloboda i prava kuknjavili što im se gleda u novčanik, evo UNICEF bijaše nedavno zavirio u kućne budžete pa reče kako nam je 15.000 djece u teškom siromaštvu. A ja, sve nešto ne vjerujem. Znam da svakog dana imamo objave za liječenje djece sms porukama i donacijama, da je nasilje u porodici u rapidnom porastu, da je obrazovanje totalno devalviralo, da kriminal cvjeta, ali, kako da izbacim iz glave mantru da smo mi sa prosječnom platom od 500 evra i potrošačkom korpom od 790 apsolutni lideri u regionu. I šire. Svaki srećni podstanar koji prima tih za mnoge nedostižnih 500 evra, može platiti stan, struju, telefon i vodu. Malo li je? Ako mu fali meso i voće, prigodno odijelo ili garderoba članovima porodice, knjiga neka, restoran, pozorište, automobil, putovanje na more, zimovanje ili da bi se vidjelo malo svijeta, te potrebe jesu normalne, ali, nije valjda drama što ih ne može zadovoljiti! Nije sve gospodo u novcu.
A i strpljivost je vrlina, pa ako država ne može, daće Bog. Tu su i naši vjerni prijatelji, banke. Eto nedavno, 17.oktobra, baš na svjetski dan borbe protiv siromaštva, banke nisu radile. To je dokaz iskrene podrške i čiste empatije. A i mi, skrušeni podanici, proslavili smo tu nedjelju kako dolikuje - u tišini beznađa, ponosno gladni. Neko hljeba, neko slobode, neko pravde, neko posla, neko tuđih ostavki, neko duševnoga mira. A oni što nam hrane ego jureći nacionalnu potentnost, nezajažljivo pohlepno gladni - vlasti i moći. Vazda prokleto pregladni.
Autor je profesor sociologije
Bonus video:
