Teško da se može izmjeriti stepen očaja ljudi koji se u hladno novembarsko veče ukrcaju u gumeni čamac, koji nije namijenjen za morske vode i krenu ka britanskoj obali. Posebno kada majka mora da ubijedi svoju djecu da putovanje nije opasno i da će uskoro bezbjedno da stignu na cilj. A kada putovanje krene po zlu, kao u srijedu 24.11, onda političari prolivaju krokodilske suze. Boris Džonson i Emanuel Makron zvuče tobož pogođeno i obećavaju da će nekako zaustaviti smrtonosna putovanja.
„Zašto ih Francuska nije zadržala?“ To se dan kasnije upitao jedan britanski visokotiražni list. London prstom upire u susjeda i potpuno ignoriše sopstvenu odgovornost. Međutim, Velika Britanija je od Bregzita sama odgovorna za svoje granice, a to je mnogo teže nego što je propaganda navela građane da povjeruju. Nema više prava na pomoć Francuske i Belgije, a izgubljeno je i pravo da se migranti tamo vraćaju.
Velika Britanija između „kooperacije i provokacije“
Stroga ministarka unutrašnjih poslova Priti Patel naložila je britanskoj obalskoj straži da male čamce na Lamanšu vrati u francusuke vode. Oni su međutim odbili da sprovedu tu naredbu koja je za migrante opasna po život, što im svakako služi na čast. A vlada još narodu prodaje bajke da izbjeglice žele da smjeste negdje eksteritorijalno, na primjer u Albaniju. Tirana je to odmah odbila. Tu fantaziju je doduše predlagala i Evropska unija.
Sada se pak Boris Džonson kune da će prevrnuti svaki kamen da krijumčarima stane u kraj. Samo što su to, kao što je u njegovom slučaju često slučaj, samo prazne tlapnje. Krijumčari su na kontinentu i on bi morao, ako zaista želi da nešto da postigne, da sarađuje sa susjedima. Francuski predsjednik se s pravom žali da se Britanci kolebaju između „kooperacije i provokacije“. Ne možete započeti djetinji gerilski rat zbog ribe, a istovremeno od Pariza zahtijevati saradnju baziranu na povjerenju.
I konačno, izbjeglice žele u Veliku Britaniju jer tamo imaju rodbinu. Ili očekuju početak novog, boljeg života - zbog engleskog jezika i tamošnje velike međunarodne emigrantske zajednice. Ali, vladi u Londonu je cilj na nulta stopa prijema izbjeglica. Skoro da više uopšte ne postoje legalni putevi da se u tu zemlju dođe. Ratne izbjeglice i politički disidenti azil treba da traže na nekom drugom mjestu - Velika Britanija je podigla pokretne mostove.
Izbjeglice se čvrsto drže svog plana
Francuska vlada, pak, ili okreće glavu ili sprovodi policijske akcije. Tako je prošle nedjelje ponovo uklonjen jedan kamp na obali kod Gran Sinta. Izbjeglice su pokupile svoje šatore i preselile se nekoliko dina dalje. Ali, najveći broj njih se čvrsto drži svog plana: dokopati se Britanije na bilo koji način. Francuski graničari su tokom ove godine spriječili hiljade pokušaja prelaska Lamanša, ali s druge strane ne osjećaju obavezu da ljude koji po svaku cijenu žele dalje zadržavaju u Francuskoj.
Pritom šanse da se dobije azil ili zaštita u Francuskoj uopšte nisu loše. Međutim, u glavama mnogih čvrsto je usađen mit o obećanoj zemlji - Velikoj Britaniji. Možda bi francuska vlada trebalo da sarađuje s lokalnim humanitarnim organizacijama na edukaciji izbjeglica o opasnostima prelaska Lamanša i da sve o tome objavljuje na društvenim mrežama.
Niko ne želi izbjeglice neposredno pred izbore
Ako pak ostanu, to bi značilo da bi Pariz morao dodatno da primi još par hiljada ljudi, zbrine ih, provjeri njihove zahtjeve za azil i možda ih vrati u njihove domovine - za šta se zna da je komplikovano. Zato se oko toga niko ne lomi, posebno ne pred izbore. Mnogi razmišljaju ovako: ako oni Francusku vide kao tranzitnu zemlju, pa neka tako i bude.
Brza hapšenja nekih krijumčara pokazuju da policija dobro poznaje tu scenu. Zato i jesu neophodni i policija i pravosuđe kako bi se stalo na kraj nesavjesnim trgovcima ljudima.
Vječno zakazivanje Evropske unije
Na kraju, iza smrti ljudi u Lamanšu, isto kao i svih 1.500 utopljenika ove godine u Sredozemnom moru, stoji i to što je EU zakazala. Pojedine zemlje-članice sprečavaju svaku vrstu razumnog prijema i mehanizma raspodjele. Istovremeno se zbog sveopšteg političkog klizanja udesno granice sve više militarizuju i zatvaraju. Zato su tragedije poput ove koja se dogodila u srijedu neminovne.
Tu možemo da ubrojimo i ljude koji su umrli u poljskim šumama - njihova smrt se prihvata jer birači navodno žele čvrstu odbranu od izbjeglica. Formulacije koje su se u Evropskom parlamentu mogle čuti tokom najnovije debate o izbjegličkoj krizi na granici Bjelorusije i Poljske, pokazuju da su se vremena u EU preokrenula. Sada se govori samo o „hibridnim prijetnjama i ratu“, a ljudi koji se smrzavaju u poljskim šumama tu skoro i da ne igraju nikakvu ulogu. S tačke gledišta humanosti, ta nova izbjeglička politika EU je jednostavno sramotna.
Bonus video:
