Svaki put kad nešto ili netko što je povezivalo ljude i društva na jugoslavenskom prostoru, zauvijek nestane, htjeli-ne htjeli, učini nam se da je to definitivan kraj jedne priče. Tako je bilo sve od raspada partije, pa zemlje, preko nestanka tvorevine zvane SRJ, posljednjeg intoniranja himne ‘Hej Slaveni’ na Mundijalu, pa sve do nedavne smrti Đorđa Balaševića. Taj refleks jeste prirodan iz perspektive ljudi koji su doživjeli propast i poraz jedne civilizacije, no on je suštinski netočan jer taj svijet i kulturni prostor neće nikad nestati. O čemu uostalom najbolje svjedoči i definitivan uspjeh Bjelogrlićevog filma ‘Toma’ na svim stranama, a koji se upravo bazira na tim emocijama.
No, ono što će za razliku od jedinstvenog kulturnog prostora, definitivno otići sa scene, a umnogome već i jeste, to je samoupravna radnička klasa, s čitavom pričom koja je oko nje sazdana. Stoga je od svih suludih cenzorskih zahvata na albumima iz osamdesetih godina, iz perspektive vladajuće partije, jedina smislena zabrana bila ona koja je uklonila pjesmu ‘Radnička klasa odlazi u raj’ s prvog albuma Haustora. Jer je Rundek tu, deset godina unaprijed jasno vidio kraj jedne ideje i otpravio proletere u prošlost.
Sve to je neizbježna asocijacija ovih dana, kad se sjećamo 29. novembra i stvaranja socijalističke Jugoslavije, koja je u Bosni i Hercegovini, više nego igdje drugdje imala svoje radničko i simboličko uporište. Štoviše, čak i u potrazi za nekom integrirajućom simbolikom te zemlje, u grb su joj se stavili daleki obrisi Jajca i tvornički dimnjaci, kao simboli novog doba. Budućnosti koja je upravo tu. Tu budućnost su više nego išta činili rudari. Oni su bili ta poželjna slika radničke klase, koja ustaje u plamene zore i onda se natječe sa Stahanovim kao Alija Sirotanović u probijanju norme. Njima su posvećivane značke udarnika i mjesta na novčanicama te u panteonu velikana nove države. To jeste naravno bio ideološki marketing, jer su u suštinskom smislu lice nove države predstavljali modernizam i visoka tehnologija, kao na Brodarskom institutu u Zagrebu, kojeg bezumna Hrvatska upravo šalje u likvidaciju.
Međutim, jugoslavenski komunisti nikako sebi nisu željeli priznati da su stvorili modernističko potrošačko društvo visoke tehnologije, a ne idealtipsku radničku državu koja izgleda kao da je ispala iz romana Maksima Gorkog. Odatle su rudari, kojih je najviše bilo u BiH, i dalje živjeli najteže i s niskim primanjima bivajući istovremeno uvjeravani u vlastitu važnost, što je mnoge od njih ispunjavalo ponosom. Jedna od dirljivijih scena koju pamtim je ona iz kampanje za prve višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini, kad su rudari masovno došli na miting SK BiH u Mostar, s Titovim slikama, a druga još upečatljivija kad je jedan od rudara na sarajevskom mitingu za mir, razlomio kruh u kojem su bili pištolj i krv, rekavši da oni ovakav kruh ne žele. Jedan od posljednjih koji je iskreno vjerovao u ideju socijalizma i rudare kao perjanice te ideje, bio je Stipe Šuvar, čije spuštanje u okno u Trepči zaista možemo doživljavati više kao kraj, nego kao početak kraja jednog doba. Sve ovo što je došlo nakon, uključujući aktualne prosvjede rudara u Sarajevu, njihovo noćivanje pred zgradom Parlamenta i nastojanja da im se omogući kruh i pristojan život, odvija se nakon kraja o kojem te ljude nitko nije obavijestio.
Jer mimo običnih građana koji imaju empatiju prema njima, za rudare i općenito čitavu tu ekonomiju, ne mare ni oni koji s rudnicima upravljaju, a kamo li šira javnost. Njihovo vrijeme je prošlo, ostat će zapisane priče o Husinskoj buni i Labinskom ustanku, netko će se sjetiti i Alije Sirotanovića ili Arifa Heralića s one smeđe novčanice, ali definitivno je došlo vrijeme da ti ljudi zaista odu u raj i da se od teške industrije odustane.
Ono što međutim dugujemo tim posljednjim Mohikancima jednog doba, jesu otpremnine koje će im biti dovoljne da mirno i pristojno žive do kraja života, što uopće nije nemoguće za isplatiti im i tiče se isključivo političke volje. Taj potez stoga ne bi bio populistički, nego ljudski, što predstavlja samo razlog više zbog kojih iskreno sumnjam da će se dogoditi.
Bonus video:
