Kako komentarišete istraživanje Centra za građansko obrazovanje prema kojem je Ministarstvo prosvjete, kulture, nauke i sporta dobilo najnižu ocjenu - pokušao je prekjuče zgodni mladić Igor da šokira nepoznatu djevojku, ne znajući kako da joj priđe.
- Hoću kada mi Vi kažete koja je to metodologija po kojoj se CGO istraživanje smatra relevantnim za ocjenjivanje univerzitetskih profesora. Hvala! - drčno je uzvratila simpatična Vesna i napustila kafić.
E, neka mu ga je rekla... Kako ga je sredila... Đe nađe nju da provocira... - završilo bi se sve na komentarima ostalih gostiju da đavo nije u detaljima.
Ti đavolji detalji su ne samo mjesto događaja, nego prije svega profesija i funkcija dvoje mladih - on je novinar, a ona ministarka.
Ne znam da li i kakva osjećanja novinar Igor Rudović gaji prema ministarki Vesni Bratić, nije ni bitno sve dok ne pokuša da ih ispolji tokom radnog zadatka. A nije pokušao, samo je vrlo učtivo postavio pritanje, i to više nego prikladno za godišnjicu rada Vlade i njenog jedinog četvoroimenog resora.
Znam, gadljiva je gospođa ministarka na obje riječi - i četvoroimeni i resor - ali to je njen problem. Zgadile su se meni, i to odavno, mnoge riječi koje je ona izgovorila pa - nikome ništa.
Problem je, ali ne samo moj nego ubjedljive većine u parlamentu i građana koje ta većina predstavlja, što je jedna ministarka za samo jednu godinu mandata postala državni kadrovski problem broj jedan.
Još je veći problem to što se iza prezira prema pitanju jednog novinara krije odnos ministarke prema javnosti koja ima pravo da zna zbog čega su dva najvažnija Vladina resora dobila najnižu ocjenu.
Vlast koja iz Obrazovanja i Kulture na kraju prvog razreda dobije mršavu dvojku ne zaslužuje upis u drugi. Zato što oni koji iz tih nastavnih predmeta ne dobiju makar vrlodobru ocjenu, nikad neće moći da savladaju ni ostale - Zdravstvo, Finansije, Privredu, Ekologiju, Urbanizam, Arhitekturu...
* * *
Jedno arhitektonsko djelo dobilo je ovih dana drugu šansu. Nakon što se dvije decenije nad njegovim izgledom zgražavala čak i javnost koja ni iz Obrazovanja ni iz Kulture nije zasluživala ni tu mršavu dvojku.
Ocjenu za grad i državu koji su to dozvolili najpreciznije bi dao moj nastavnik Opštetehničkog iz osnovne škole - nula sa pet minusa...
Djelo se zove hotel "Zeta", tvorac Ilija Šćepanović.
Ne znate ko je on? Vjerujem, neznanje je - što bi rekao šef gorepomenute ministarke - mjera crnogorskog obrazovanja i kulture u posljednjih trideset godina. Nije problem samo to što većina mojih čitalaca nikad nije čula za Iliju Šćepanovića, nego što za njega očigledno nijesu znali ni oni od čijih je odluka decenijama zavisila sudbina njegovih djela.
- Ako najveća dostignuća u našoj arhitekturi od nezavisnosti Crne Gore 1878. godine stavimo na pet prstiju ruke, na četiri prsta našla bi se djela naših velikih stvaralaca-klasika, pokojnih Vujadina Popovića, Vukote Tupe Vukotića, Svetlane Kane Radević i Ilije Šćepanovića, a sva ostala na jednom prstu - davno je to, jednom rečenicom za sva vremena, objasnio arhitekta Andrija Markuš.
Šefove grada čije je najljepše zdanje pretvoreno u gradsko ruglo neću predstavljati, ali živa nijesam da ovim povodom ne citiram šefa države:
- Hotel ’’Zeta’’ nije za Danilovgrad nikada bio samo turistički objekat, to je bilo mjesto društvenog života!
Što jes' - jes', smetlište u koje je taj hotel pretvoren privlačilo je samo rijetke, slabo platežne i vrlo specifične turiste - skitnice i beskućnike. Čiji je društveni život bio više nego buran, zahvaljujući znatno brojnijim ali takođe specifičnim domaćinima - psima lutalicama.
Specifičan je, prije dva dana u Danilovgradu, bio i tretman Predsjednika. Za razliku od Vesne Bratić pred kojom se ponašaju sasvim normalno, novinari prema Milu Đukanoviću i dalje gaje neobjašnjivo strahopoštovanje. Zato ga, dok je obilazio renovirani hotel, nijesu uznemiravali pitanjima.
A bilo je dovoljno samo jedno - da li je ikada, tokom mnogobrojnih predizbornih posjeta, upozorio svoje domaćine kako nije ni civilizovano ni patriotski, a naročito ne proevropski i transatlantski, da jedini posjetioci jednog od najljepših spomenika socijalističke arhitekture budu psi i skitnice...
* * *
Nije Milo Đukanović na vrijeme znao vrijednost tog zdanja, nikad nije čuo za Iliju Šćepanovića?
Jeste, jeste, i te kako! I to ne jednom nego u nekoliko navrata, makar nakon što je postao najmlađi predsjednik Vlade u Evropi.
Ako ne ranije, a ono prvi put od mlađeg brata, Aca Đukanovića, koji je zgradu Republičkog zavoda za urbanizam kupio 2007. godine za 2,7 miliona eura.
Ali, nije tada bio premijer nego biznismen u pokušaju. Kako je mogao da sazna, nije imao nikakve veze sa poslovima svoga brata, a obojica su se oduvijek držala pravila da nije prikladno takvim temama remetiti porodična okupljanja.
Dobro, ali bio je premijer od 2012. do 2016. Brat je za to vrijeme, što sa državom što sa opštinama, oposlio više od 60 tendera teških četiri miliona eura.
Najskuplji je bio onaj preko RZUP-a, u poslu koji je preuzeo od države. Je li realno da predsjednik Vlade ne zna ko radi prostorni plan posebne namjene za priobalno područje...
Negdje u to doba, zgrada RZUP-a jedva je izbjegla i nezakonitu nadogradnju i zakonito rušenje. Zdanje projektovano u obliku ćiriličnog slova Š, jedinstven primjer autorskog potpisa Ilije Šćepanovića, godinama je bilo ukrašeno građevinarskom skelom sa koje je trebalo da nikne najmanje jedanaest spratova.
Pod pritiskom nasljednika autorskih prava, Šćepanovićevog sestrića Momira M. Markovića, uz izuzetno zalaganje arhitekte Andrije Markuša i nekih njegovih kolega, mlađi Đukanović je - odustao...
Stariji brat, nažalost, nije. Nekoliko godina prije prodaje Pobjede, čija je zgrada takođe djelo Ilije Šćepanovića, Vlada je naumila da uradi ono što RZUP-u nije pošlo za rukom.
Danima su se po krovu, redakciji i dvorištu motale geodete s nekakvim uređajima za mjerenje, u početku su pominjana dva dodatna sprata, kasnije i pet...
Planove je tada zaustavio stečaj. Vlasnik zgrade je i dalje Vlada, ali Milo Đukanović već godinu dana nije vlasnik Vlade.
Bilo bi humano da tako i ostane, kad već njegovu vladavinu nijesu nadživjeli brojni spomenici arhitekture, neka preteknu bar ova tri koje nam je ostavio Ilija Šćepanović.
* * *
Ostavih i ja namjerno treći za kraj, ali ne zbog toga što mu je tu mjesto po vrijednosti, nego zato što je jedini čije je narušavanje - uspjelo. Ne samo tokom predugog propadanja, nego i poslije prekasnog renoviranja.
Kaligrafska ćirilica starog maestra Ilije zamijenjena je u imenu hotela "starijom i ljepšom" - latinicom.
Nastranu zakoni, autorska prava nasljednika i obaveza ministarke sa početka ove priče da se i bez pitanja novinara oglasi povodom ovog skandala, odgovor na najvažnije pitanje - prije svih ostalih - duguju moji Danilovgrađani:
Zašto ćuteći posmatraju ne samo ovo freško skrnavljenje ostavštine jednog od najvećih crnogorskih arhitekata, nego i davno započeto brisanje crnogorske ćirilice, na kojoj su napisana najvrjednija djela ne samo Bjelopavlića nego i cijele Crne Gore?
Odgovoru se, naravno, ne nadam prije silaska sa vlasti onih zbog kojih ćute. Do tada, predsjedniku lokalnog odbora Nove srpske demokratije Peru Radonjiću želim uspjeh u odbrani našeg zajedničkog pisma.
Za one koji - da konačno citiram i ćutljivog Iliju Šćepanovića - "ugađaju sujetama moćnih", evo i odlomka iz monografije koju je nakon njegove smrti uradio Momir M. Marković:
“Ilija je još kao tehničar imao priliku da radi kao crtač kod projektanta hotela ‘Crna Gora’ Vujadina Popovića. Jednom su predsjednik NRCG i ministar građevinarstva posjetili atelje da se informišu kako napreduje projektovanje.
Visoki gosti su otišli sa uvjerenjem da će terasa, koja je okrenuta prema jugu, biti okrenuta prema zapadu i jedinoj tada otvorenoj ulici, koja je i onda i danas večernje šetalište, te da će sa svojom svitom moći naveče da sjede na terasi, da gledaju narod i da narod gleda njih, da ih pozdravlja.
Mladi tehničar Ilija Šćepanović je zapazio da ne umiju da čitaju projekat, na što mu je arhitekta Popović kazao da o tome nikome ne govori, barem dok ne odmaknu radovi.
- Pošten arhitekta projektuje budućnost, a ne ugađa sujetama - zaključio je još tada Ilija Šćepanović.“
P.S. Malo se toga promijenilo od Ilijinog do našeg doba, sujetama moćnih ni danas nije lako ugoditi. Otkako je prije nekoliko mjeseci advokat Nikola Bulatović predložen za člana Tužilačkog savjeta, Demokrate drže u blokadi i Savjet i Tužilaštvo i cijelu državu, tvrdeći da je Bulatović "partijski kadar" Demokratskog fronta samo zato što je branio njegove lidere u procesu za državni udar. U Administrativnom odboru, tokom izbora kandidata za predsjednika DIK-a, glasali su bez pardona za advokata Nikolu Medojevića, iako je i on zastupao lidere DF-a u istom procesu, i to ne manje revnosno od imenjaka Bulatovića...
Bonus video:
