U pravu je Predrag Popović, bivši lider Narodne stranke, kada kaže da bi se, da je bilo više sloge među pobjednicima prošlogodišnjih izbora, DPS dosad raspao i podijelio u više kolona. Takav, ispravan stav dakle, implicira zaključak da je Đukanović bio u pravu kada je na prošlom Kongresu DPS-a odlučio da i dalje ostane u sedlu i na čelu stranke, iako svjestan da je dosadio i Bogu i narodu, a ne samo Zlatku Vujoviću i Borisu Raoniću. Jer da je još tada, u decembru prošle godine, abdicirao sa čela stranke, DPS bi danas marširao u više kolona: od magistralne podgoričke na čelu sa mejorom Ivom, preko Duškove kolone Sjever, do komitske koju bi, vedra čela a obraza čista, predvodio istoričar Papović.
Ali, najgora pamet je naknadna pamet. Zato danas gledamo pocijepanu Koaliciju ZBCG, a ne pocijepan DPS. Zato je ne samo pomenuta koalicija, već i njen glavni konstituent DF u fazi rastakanja tako da ga ni sami Bog a kamoli Aleksandar Vučić ne može sačuvati ucijelo.
Pokret za promjene odavno funkcioniše kao „one man show“, ali nakon dvije decenije rastanak se primakao - Branko i Branka su odlučili da skinu jaram s vrata i svoje političko djelovanje približe izvornim principima PzP-a. Od Benona, gdje ih je doveo medeni lider, vraćaju se ponovo Sorošu. SNP je takođe na raskrsnici, da nastavi potonuće u živom pijesku DF-a ili da se i oni vrate izvornim principima koje je postavila Momirova baba Janica - Crna Gora naša kuća, Crnogorci naša nacija a srpstvo naš korijen. U raspodjeli po dubini SNP je prošao gore nego URA, a za razliku od njih nemaju nikog ni u Vladi. Uz to, Bogdanovićev politički suicid i pomjeranje Demokrata udesno, otvorio je SNP-u prostor da oni najednom postanu poželjan partner Brisela i Vašingtona, koji su se do skoro kleli u Crvene. I u ostacima koalicije ZBCG i samog DF-a nije sve potaman - Danilović je jednom nogom takođe vani, a pitanje je da li će na kraju i Radnička partija krenuti stopama Marka Milačića i Prave - pod kišobran buduće partije Zdravkovih mladih lavova koju ovih dana, prvi put direktno, najavljuje Milatović. Pitanje je samo koliko kasno?!
Nakon što se sve sabere, neutralnom posmatraču nije jasno šta je većinska izborna volja nad kojom nariču pojedini prvaci parlamentarne većine?! Šta je izborna volja iskazana posljednjeg dana avgusta 2020. kada više ne postoje, čak ni formalno, dvije koalicije koje su tada uzele 95 odsto glasova pobjedničke strane (kako to često ističu prvaci DF-a i DCG-a). Preživjela je, dakle, jedino najmanja grupacija Crno na bijelo, koja sada, prema lideru PzP-a, sa 5 odsto vedri i oblači. Ako se, s druge strane, postavi pitanje šta je većinska volja iskazana na prethodnim nacionalnim izborima po pitanju vrijednosti, onda su zagovornici njenog očuvanja tek u velikom problemu. Jer za heroja Ratka i tatu Putina na tim izborima je glasala možda tek četvrtina glasača, dok je ubjedljiva većina zaokružila partije koje su se zalagale za EU i Džordža Soroša. Ili preciznije je reći, Karla Popera. Zato je definisanje izborne volje iz 2020. po maksimi - Mi ili On - grubo banalizovanje suštinske dileme a to je put Crne Gore na Zapad ili na Istok. U društvo Njemačke, Francuske, Švedske, Amerike ili savez sa Putinom, Lukašenkom i Sijem.
Kada se dođe do ove raskrsnice, onda je upitan drugi stav uvaženog Predraga Popovića, kojim se nudi rješenje u dogovoru unutar parlamentarne većine. Jer tu ni danas nema, niti je bilo 29. avgusta ili 1. septembra 2020, pomirenja i saglasnosti između vrijednosti DF-a i gotovo svih ostalih članica parlamentarne većine. Samo zahvaljujući slučaju ili Božjoj volji koja i planine pomjera, sastavljena je ova Vlada koja je uspjela da dočeka prvu godinu i tako spasi izbora Crnu Goru još u januaru ove godine. A ne u januaru naredne, kako traži DF, zahtjevom za skraćenje mandata Skupštini. Dakle, da Krivokapić nije ne pitajući tri lidera koalicije ZBCG potpisao Sporazum sa Bečićem i Abazovićem, a zatim i zaključio da ekspertska Vlada možda nije najbolje ali jeste jedino moguće rješenje u datom momentu, onda bi Crna Gora ubrzo nakon 30. avgusta bila pred novim izborima.
A godina je duga, ko ne vjeruje neka pogleda DPS. Nijesu se razišli, ali nijesu više svi okupljeni oko iste vatre jer je gorivo presušilo. Na svim izborima su gubili i bilježili pad broja glasača, vremenom sve veći. Cifre iz Petnjice, Mojkovca i sa Cetinja svjedoče da je najjača stranka u slobodnom padu, samo je pitanje gdje će se zadržati. Vjerovatno bi taj proces išao brže da se Đukanović povukao. On je ostao ne samo zbog očuvanja jedinstva stranke, već i zato što se nadao izborima još prošle zime. Kongresom i takozvanim reformama uspio je da obezbijedi dominaciju svoje politike i sljedbenika, Duškova struja je marginalizovana, Milica je našla utjehu u Atlantskom savezu, tako da Milo Prvi može sada, mnogo mirnije nego godinu unazad, da razmišlja o povlačenju sa čela partije. Osim ako neće sa DF-om na izbore?!
Ali, šta god se dešavalo u DPS-u, suštinsko pitanje pred kojim se nalazi politička elita nije poraz DPS-a na izborima, tako da ni prioritet parlamentarne većine ne bi trebalo da bude grupisanje oko tog cilja pošto je on ostvaren prije 15 mjeseci. DPS nije više na vlasti i nikada neće ni biti u formi i na način kako smo to gledali tri decenije. Zato je današnji prioritet Crne Gore okupljanje političkih aktera oko vrijednosti građanskog i otvorenog društa, pravne države, nulte korupcije i demokratije. A ne, oko pitanja - mi ili on. Davno je bila 2016. I „mi“ i „on“ su danas déjà vu.
Bonus video:
