Kada u nedjelju bude sabirao utiske sa proslave Dana Podgorice iskusni partijski koordinator će osjetiti knedlu u grlu. Zbog te knedle neće nazdravljati na prazničnom koktelu niti će hvaliti novo šetalište kraj Morače. Stezaće ga u grudima kada stranačka omladina stane u red za selfi sa gradonačelnikom. Lijeva ruka će početi da trne dok bude čitao Facebook postove u kojima je vječna Crna Gora a zvijezdu sreće tražiš sam. Teška koordinatorska suza kanuće na nikoljdanskog krapa tek kada partijski drug pomene majske izbore. Domaćin će za trpezom pričati o smjeni Vlade prije ranog proljeća, a njemu će se duša kidati kao Tomina od pakla i ponora. Tada će prosuti nekoliko kapi rakije za pale heroje Nikšića i Mojkovca i žaliti za vremenima kada su Podgoricu vodili drugačiji doktori.
Sjetiće se stari partijski vojnik srećnih dana u kojima su podgoričkog gradonačelnika obožavaoci pratili kao Čolu. Kada je biračko tijelo gradskog šerifa cijenilo kao premijera, a partijski koordinatori hodili periferijom kao bogovi. Bageri su tada prolazili kroz opozicione udžerice, a gradski oci obećavali Murtovini bulevare kao preko Morače. Podgoricom su vladali neimari koji ne trče maratone, ali makaze i lopate ne ispuštaju iz ruku. Kalifi koji ne znaju za Twitter ali ne otvaraju parkove ako nisu kraljevski. Političku snagu ne mjere lajkovima, nego predizbornim asfaltom ako se već nema za kružni tok. Prekaljeni borci koji čuvaju svaki partijski glas - banderom, asfaltom ili bespravnom gradnjom.
Na Dan Podgorice neće biti veseo ni mladi gradonačelnik dok bude slušao Čarlija Parkera i spremao se za intervju na lokalnom javnom servisu. Prosuće par kapi skupog konjaka za sve stranačke heroje koji su sebe ugradili u podgoričke trgove i tendere, da bi on danas mogao da trči po mostovima i bulevarima. Neće tumačiti skrivene poruke u čestitki iz šefovog kabineta, ali će ipak teško hvatati dah kao na podgoričkom maratonu. Jer na proljeće Podgoricu valja braniti kao Crnu Goru, a stranku održati na okupu barem do vanrednih izbora. A od Tuzi i Karabuškog polja više nema pomoći, dok Mojanovići napadaju građanski duh Bokeške a Dajko sprema bager i gumeni čamac. Sigurni glasači ne pitaju za biciklističke staze, no za raskopane bulevare što se grade decenijama kao auto-put. Djeca i starci lome se po otvorenim šahtovima, a neprijateljski ministri drže zmiju u državnoj kasi i mole Boga da padne Podgorica. Ko što pade junački Mojkovac a komite na Cetinju pođoše kod Raška.
Tada će mladi gradonačelnik osjetiti i blagi anksiozni napad. Priznaće da mu trenerka i rolka nikad neće stajati kao predsjedniku parlamenta. Niti će ga saradnici volonterski pratiti po bijelome svijetu. Sve diplome svijeta neće mu pomoći da napravi lokalni Maršalov plan. Marketinški stručnjaci neće ga naučiti da zorno šeta Bokeškom kao Dritan po Dubaiju. Zaludu pošumljavanje Gorice i pretvaranje u Deda Mraza što poklanja štandove po pazaru. Džaba kaldrma u Bokeškoj i Cvijetni trg. Svi Balaševićevi i ostali parkovi neće mu sačuvati potpredsjedničku fotelju ako izgubi Podgoricu. Ako osvježi pored Morače, srpski svet će mu uzeti gradske sekretarijate kao ljetos Vladu. Direktora vodovoda i zelenila će birati crkveni odbori, a Komšo će voziti samo sveštenike i pravovjerne penzionere. Na pazaru će se slaviti Julijanska Nova godina, a po Nemanjinom gradu vijoriti trobojke. Državotvorna partija će biti u raseljeništvu, a on bez fabričkih podešavanja neće moći ni na Univerzitet.
Zbog toga će na prazničnom koktelu tražiti brankoviće među službenicima i portirima. Sumnjičavo slušati partijske jude što među kuvalima za kafu kriju brojanice, a srca im već kucaju demohrišćanski. Tražiti Itanu i paklene vozače što šaraju šetališta i oru parkove ko Kraljević Marko drumove. Partijske vitezove više neće vidjeti, svjestan da se mnogi Obilić od Konika do Donje Gorice još ljetos odrekao vjere komitske. Dok mu se saradnici budu veselili, on će gledati u šefa. Moliti ga da ne žali kuma ni Eskobara kad traži poslanike za rušenje vlade. A ako u Crnoj Gori novac više ne može kupiti ni obraz, moliće ga da vaskrsne gradonačelnike-neimare. Da ih za dobro stranke vrati iz penzije, kao nekad sebe. Kao konjica da se sjure iz predsjedništva i penzije i na noge dignu klonulu vojsku stranačkih koordinatora. Ponovo će zasijati oko partijskog vojnika a mladost i iskustvo krenuti u borbu do poslednjeg glasa. Sve dok Podgoricu ne odbrane kao Belveder ili svi zajedno pođu u penziju.
Bonus video:
