Prije nego što počnem da pišem blog, uvijek pripremim fotografije i pročitam šta su drugi rekli na temu o kojoj i ja kanim da napišem koju. Najčešće ne nađem ništa ili naiđem na nekoliko identičnih rečenica iskopiranih u više tekstova. Izuzetak je blog Vrhovi Crne Gore zahvaljujući kojem sam i došla do brojnih, do tada meni nepoznatih lokacija.
Prije početka pisanja ovog bloga susrela sam se sa suprotnim problemom. Mnogo tekstova ima na temu Jegorovog puta. Šta je tu istina, šta legenda, teško je prosuditi. Tek, priča ide ovako:
Krajem 18. vijeka u manastir Praskvica koji se nalazi iznad Miločera došao je Jegor, Rus bez jedne ruke, i zamolio da u njemu ostane. Pošto je manastir sagrađen još početkom 11. vijeka imao dobre odnose sa Rusijom, sa zadovoljstvom su mu ukazali gostoprimstvo. On se zamonašio i zavjetovao na ćutnju. Narednih 10 godina on je jednom rukom pravio put od manastira do sela Čelobrdo koje nadvisuje manastir. Kamen po kamen, slagao je stepenice dužine oko 2 kilometra. Nakon više godina od dolaska Jegora u manastir je stigao mladi kaluđer po imenu Jelisej. Kada se Jelisej poslije nekoliko godina razbolio tražio je da ga na samrtnoj postelji posjeti stari Jegor. Poslije smrti mladog Jeliseja Jegor je uz velike napore završio započeti put, a zatim se povukao u osamu. Pred smrt je ispričao svoju životnu priču.
Jegor Stroganov je bio oficir carske Rusije. U dvoboju je ubio drugog oficira branivši čast svoje ćerke Jelisavete. U dvoboju je i sam bio ranjen. Zbog posljedica od ranjavanja – ostao je bez ruke. U međuvremenu je njegova ćerka nestala. Tražio je godinama po manastirima Rusije. Kad je izgubio svaku nadu da će je naći, došao je u manastir Praskvica gdje je gradnjom puta okajavao grijehe i zaokupio misli. Kad je kaluđer Jelisej pozvao Jegora prije svoje samrtne ure, otkrio je da je on, u stvari ona, odnosno njegova ćerka Jelisaveta.
Ova tragična i izuzetno dirljiva životna priča bila je inspiracija dramskoj spisateljici i rediteljki Vidi Ognjenović za pozorišnu predstavu “Jegorov put”, koja je na poznatom pozorišnom festivalu Sterijino pozorje 2001. godine dobila čak 8 nagrada, što je presedan.
Skratila sam ovo koliko se moglo jer rijetko pišem ovakve priče, ali u ovom slučaju ona je morala da se napiše kao uvod u ono što je moj fah: staze i lijepi pogledi.
Kao što već rekoh, manastir Praskvica se nalazi iznad Miločera i iznad ostrva Sveti Stefan. Do njega možete doći i preko Budve, i preko Paštrovića, i kroz tunel Sozina, kako vam je lakše i milije. Nalazi se iznad Jadranske magistrale, u njenoj neposrednoj blizini. Između manastira i magistrale postoji parking.
Mi smo se popeli stepenicama odmah pored manastira i kroz groblje došli do kapije odakle počinje Jegorov put. Mnogo je bolje, a to smo uočili pri povratku, da se nastavi putem koji ide pored manastira i stepenicama dođe direktno do pomenute kapije.
Jegorov put se pređe za nekih pola sata. Možda malo više. Uspon je popriličan, ali imaš utisak kao da gaziš po stepenicama. Sve vrijeme ti se nameće priča o tome ko, kad i kako je gradio. Jednom rukom? Zar se i to može? Eto… volja je izgleda jača od svega. Kažu da je staza u jednom periodu bila zarasla. Sad je, međutim, u izvanrednom stanju. Od kad je priča o Jegoru i Jelisaveti postala opšte poznata i ova staza je postala popularna, posebno među turistima iz Rusije.
Pored popularnosti zbog činjenice ko, kad i kako je gradio, sa ove staze (skoro od samog početka pa do kraja) pruža se izvanredan pogled. Čim se malo odmakne stazom, manastir Praskvica se vidi iz ptičje perspektive. Preko puta se pruža Sveti Stefan, nekad neprikosnoveni prvak i ambasador crnogorskog turizma, dok se desno pruža pogled na Budvansku rivijeru.
Kad smo se još malo popeli imali smo pred sobom još ljepši pogled na Sveti Stefan, a i na možda dvije najljepše plaže na crnogorskom primorju, Kraljevu i Kraljičinu plažu. Ne bi ih izabrali da nisu bile najljepše. Mora se priznati da su imali oko da procijene šta je najbolje. Dugo godina mi je relacija od Miločera do Pržna bila jedna od omiljenijih šetnji tokom zimskog perioda. Godinama unazad, od kad smo prodali i Sveti Stefan i Miločer, od kad su zagradili park i počeli da divljaju sa gradnjom, odustala sam. Odozgo sve izgleda ljepše.
Veliki problem svih ljubitelja prirode koji krstare Crnom Gorom je što ne mogu popiti čašu meda dok je čašom žuči ne zagrče (da parafraziram genijalnog Njegoša). Naime, gdje god se mrdne, pored nemjerljive ljepote prirode koja svakoga oduševljava, više je nego sigurno da ćete naići na nešto što će vas debelo iznervirati: deponije smeća gdje im mjesto nije, “random” smeće na svakom koraku, cijevi umjesto rijeka i gradnju (koja čak i ne mora da bude divlja da bi bila skroz neprimjerena). Tako se i odavde vide radovi na nekadašnjem objektu Vile Miločer. On je odavno zreo za rekonstrukciju, ali ovo što se vidi odozgo premašuje gabarite koje okolina može da podnese. Bar po mom laičkom mišljenju.
Idući stazom ka Čelobrdu u kamenu smo uočavali razne oblike koji su nas podstakli da se kao djeca poigramo praveći figure ribe, patke. Ove kamene stepenice ovdje stoje više od 200 godina. Vremenske prilike su ih oblikovale tokom tog perioda tako da same po sebi predstavljaju atrakciju.
Na kraju puta stoji kamena ploča iz 1971. godine kojom seljani zahvaljuju kaluđeru Jegoru Stroganovu na njegovom pregalačkom radu i rezultatu toga rada. Na platou iznad puta je smješten i spomenik iz 2. svjetskog rata. Pored njega je česma. Imam utisak da spomeniku nešto nedostaje. Kao da je nešto iščupano sa betonske površine sa desne strane, ali možda i griješim.
Lijevo od spomenika postavljena je klupa i dvostrana info tabla. Mnogo mi se dopala info tabla (što i nije čest slučaj). Dosta korisnih informacija putnik namjernik sa nje može da dobije.
Nismo od onih kojima je najveća želja i najbitnija stvar u životu da popiju kafu negdje van kuće. Ali, otkad smo dobili termos, kad idemo na neke kraće ture, ponesemo i kafu. Kad smo vidjeli klupu sa koje se zasigurno pruža jedan od ljepših pogleda na našem primorju, oduševismo se. “Sad ćemo da pijuckamo kafu i uživamo”. Ali… uvijek to ali?!! Klupa je tipska. Uočila sam je na više lokacija, ali sam prvi put pokušala na nju da sjednem. Ne znam šta drugi misle, ali mi se čini da onaj ko je pravio nije probao na nju i da sjedne. A možda ja s godinama postajem staro džangrizalo.
Iza spomenika, klupe i info table nalazi se selo Čelobrdo. Tu je i manastir Rustovo. Odavno se do njih može doći i drugim putem. On je uzak, izlokan i prilično strm. Idući ka Veljem Kosmaču prije oko 4 godine provezla sam se ovim putem. Nije svejedno! Odavde gledajući sve djeluje idilično.
Vraćajući se nazad, nogu pred nogu, svaki čas smo zastajkivali diveći se pogledu. Kad obuhvatiš jednim pogledom Sveti Stefan, Kraljevu i Kraljičinu plažu moraju da ti se pomiješaju pozitivna i negativna osjećanja. Moraš se zapitati: zar nismo mogli i morali bolje? Manastir Praskvica se vidi iz najbolje perspektive, ali se tu pojavljuje najveći neprijatelj svih fotografa: žice od električne struje.
Spustili smo se do parkinga zadovoljni pređenim i viđenim. Ovo je odlična šetnja za one koji nisu u formi. Rekla bih da u posljednje vrijeme pišem samo o takvima, za šta radije krivim koronu nego lijenost i vremenske prilike.
U povratku bacismo oko na “Skadar na Bojani” crnogorskog primorja i svekolike turističke ponude – hotel As u Perazića dolu. Kao i bezbroj puta samo smo rezignirano konstatovali: “Katastrofa!”
Bonus video:
