Da budem iskren, meni su pomalo smiješni svi koji argumente za opstanak države nalaze u dalekoj prošlosti, pozivajući se na Kulina bana i njegovo doba. Ovaj srednjovjekovni vladar nesumnjivo je zanimljiva i simpatična anegdotska pojava, ali o njemu ne znamo gotovo ništa osim da je izdao čuvenu Povelju Dubrovčanima, kojom im, uz dobrodošlicu, dopušta da mogu slobodno putovati kroz Bosnu i nesmetano trgovati. U narodnom pamćenju ostala je izreka: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”, ali više od toga ništa. Od tada su protekla čitava stoljeća, kroz koja je BiH oblikovana kao jedinstvena multietnička zemlja, napadana, razarana i ponovo obnavljana u ciklusima koji su se smjenjivali. Proteklih dana skromno su obilježena dva velika datuma partizanskog pokreta, ZAVNOBiH i AVNOJ. Ko može osporiti da je u Mrkonjiću, odnosno Jajcu utemeljena moderna BiH? Pa ipak, na tim proslavama nije bilo nikog od državnih i entitetskih funkcionera. Sve je prošlo u znaku nostalgije za Titovim dobom. Ali i to je zauvijek prošlo i jednog dana će biti daleko kao što je danas daleko Kulin ban. Današnje generacije žive u dejtonskoj BiH i jedino što ima smisla je baviti se njenom dramom.
Jednak tretman
Ta priča traje punih 26 godina. Bosni i Hercegovini je za to vrijeme posvećeno bezbroj rasprava i inicijativa u režiji međunarodne zajednice, nacrtane su karte njene podjele, ustanovljena je misija OHR-a zaštitnog znaka poluprotektorata nad nezavisnom i međunarodno priznatom državom, održano je bezbroj skupova na kojima se pametovalo o prevazilaženju loše beskonačnosti u ratom razorenoj zemlji, koja je novi život počela sa ledine, objavljeno je na hiljade novinskih tekstova i knjiga na tu temu, korifeji triju etnonacionalističkih politika pozivani su u Bruxelles, Washington i Berlin, gdje su im držane lekcije iz osnova političke demokratije, uz upozorenje da je nedopustivo koristiti mandate da bi se u društvu promovirali korupcija, pljačka, nepotizam i vladavina bezakonja.
Ne postoji nijedan sličan primjer posvećenosti jednoj zemlji, uključujući i milijarde donacija i druge pomoći, koje su skršene u ne zna se šta. Da bi rezultat svega toga bio katastrofalan!? Kao da su glavni igrači činili sve da tako i bude. Sve u svemu, BiH je dospjela u najdublju krizu od završetka rata. Evropa ponovo demonstrira svoju prevrtljivost i političku razjedinjenost u percepciji opasne turbulencije i prijeti Dodiku praznom puškom. Ni najnovija američka inicijativa, koja se od pretenciozne ideje o građanskoj državi svela na minimalističku reformu Izbornog zakona, ne obećava mnogo. Čak i da taj zakon doživi promjene, ostaće svi ovi teški problemi sa kojima živimo. Ako su, dakle, domaći vlastodršci okorjeli i korumpirani prevaranti, zašto je misija međunarodne zajednice, koja u BiH, u vidu glomazne mašinerije, djeluje više od četvrt stoljeća, doživjela neuspjeh?
Nedavno sam na prvom kanalu Hrvatske televizije gledao intervju Williama Montgomerya, bivšeg američkog ambasadora u Srbiji i Hrvatskoj, koji nakon odlaska u mirovinu živi sa suprugom u Cavtatu. Intervju je bio vrijedan pažnje, čak više od toga - bilo je pravo uživanje slušati kazivanje čovjeka koji je punih 35 godina radio u američkoj diplomatiji. Montgomery je na svako pitanje voditelja emisije odgovarao jasno, precizno i sažeto. Za nas je zanimljivo njegovo mišljenje o Dejtonskom sporazumu. “Taj sporazum je loš”, smatra Montgomery, “jer su u Daytonu sve tri strane, srpska, bošnjačka i hrvatska tretirane podjednako. I zato je taj sporazum nemoguće primijeniti. Dokaz za to je da BiH i 26 godina nakon njegovog potpisivanja ima visokog predstavnika.” Dodao je kako strahuje za BiH, jer ne vidi rješenje za njene etničke konflikte, a za balkanske narode u cjelini - da su zagledani u prošlost, a ne u budućnost, i da kaskaju za ostalim evropskim narodima.
Danas je više nego ikada očigledno da je Richard Holbrooke u Daytonu napravio nepopravljivu grešku - poklonio je ratnicima tri privatne, etnonacionalističke državice, labavo uvezane na nevjerovatno komplikovan i skup način, pri čemu su ljudska prava zapanjujuće zanemarena. Karadžićeva zlikovačka politika brutalnog etničkog čišćenja i genocida čak je nagrađena ekskluzivnom Republikom Srpskom. Jedanaest godina kasnije, EU pravi novu veliku grešku - umjesto robusnog nastupa prema raskolničkim nacionalističkim politikama, ona im prepušta upravljanje državom i praktično diže ruke od BiH. Šta su i kako su te politike radile, vidi se i kroz prozor. Dejtonskim rješenjima rat nikako nije mogao biti završen. Upravo prisustvujemo njegovom nastavku u vidu radikalnih zahtjeva Dodika i Čovića, i Izetbegovićevog prisvajanja prava da odlučuje o tome šta će Hrvatima “dati”, a šta neće. Američke diplomate idu na noge Dodiku, iako je on na crnoj listi SAD. Zbunjujuće, zar ne?
Najvažnija adresa
Ali postoji još jedna važna adresa, čak najvažnija, na koju se mora upirati prstom zbog njenog doprinosa agoniji koju proživljavamo. To su oni građani ove zemlje, koji od izbora do izbora mazohistički biraju istu stvarnost kao svoju sudbinu. I šta da se radi? U čije ime sve ovo pišem?
Nemam svoj nedvosmislen odgovor, pa ću se poslužiti mišljenjem Dubravke Ugrešić, ovogodišnje favoritkinje za Nobelovu nagradu za književnost, koja je devedesetih napustila Hrvatsku i danas živi u Švedskoj: “Što se mene tiče, svaka kritika ili svaki otpor nakon trideset godina postojanja naše realnosti izgubili su relevantnost i smisao. Ta realnost je zaista naša realnost. Ljudi su je izabrali, ljudi su pridonijeli tomu da bude takva, ljudi su je usvojili, ljudi su se u potpunosti familijarizirali s tom i takvom realnošću, ljudi su sami sebe doveli do stanja kada je ne žele mijenjati, jer ne vide zašto bi je mijenjali. To što se meni, ili vama, takva stvarnost čini apsurdnom i tragikomičnom potpuno je irelevantno. Naša realnost nije ni apsurdna niti je tragikomična, ona je naprosto besramna”.
Bonus video:
