Taman kad sam pomislio da su se lokalni čuvari identiteta i Đaginih slova autohtonog jezika umorili od hvatanja neprijatelja naše mlade države, ukaza se izrod i strani plaćenik, Mađar Oliver Varhelji, komesar za proširenje. Što ne iznenađuje, jer Varhelji je Orbanov čovjek koliko i Vulin Vučićev, a pošto znamo da je Aleksandar od Srbije mentora Mila prije par godina zamijenio uspješnijim autokratom Viktorom, onda ne iznenađuje što nam komesar Oliver radi iza leđa.
Čudi me samo kako ga ranije nijesmo otkrili. I prozvali. Nego smo čekali da nam politička penzionerka Gordana od Crne Gore (Đurović) saopšti nalaz i upre prstom u krivca koji nam je ukinuo prvi Direktorat! Pa sad moramo u drugom, zajedno sa vječitim neprijateljem Srbijom, da čekamo voz bez voznog reda. Koji će nas, uprkos protivljenju Makrona, odvesti u zemlju nedođiju zvanu EU. Nakon Goce, koju je Milova autokratija potrošila gore nego ona Vučićeva pokojnog Tasovca, javilo se niz dežurnih i decenijskih branitelja lika i djela našeg Viktora Orbana koji su digli glas protiv sumnjivog Mađara Olivera, jer u dosluhu sa bivšim šefom lobira za Vučića i Dodika, dvije srpske republike, a protiv ove treće, naše.
Istina Momčilo Radulović, za koga možda nijeste čuli ali vam dođe isti Zlatko Vujović, ili Boris Raonić, dakle taj MR za koga sigurno nijeste čuli, kaže da je za ovo brisanje našeg prvog Direktorata, osim sumnjivog Mađara, kriv ne samo Katunjanin Zdravko i njegovih 12 apostola već i prethodna Vlada, koju je milošću Božjom a ne nekog DPS-a ili Mila Đ. vodio Mojkovčanin Duško. I tu je za Radulovića i RSE kraj. A da su se samo malo više napregli ili, kako to kaže Miki Spajić, fokusirali, mogli su čuti upravo pomenutu ministarku i vicepremijerku Gocu, nekad legendarnu profesoricu UCG, sve dok nije ušla u autokratsku mašinu za peglanje i potiranje identiteta. Ličnog a ne nacionalnog, da me neko pogrešno ne shvati.
„Evropski put Crne Gore bio je veoma dinamičan do 2010. godine, kada je Vlada Crne Gore ugasila Ministarstvo za evropske integracije, deset dana nakon kandidature“, objašnjava nam nedavno Gordana Đurović. Što je za kompletnu javnost, liše Mila i Roćena, bila čista ekskluziva. Prvi put čujemo, a prošlo je punih 11 godina. Niko da krikne, zaleleče, ili samo ukaže na fatalnu grešku kojom je crnogorski voz još 2010. preusmjeren sa EU kolosijeka na pravac koji vodi u ono što smo tako brzo osvajali a to su - standardi privatne države. A ne neke tamo birokratizovane, briselske.
Ali tu nije kraj. Profesorica Goca nam pokazuje da kajanje nije uzaludno već zna da bude i ljekovito: „Jedan dobar tim koji je postigao velike rezultate je rasformiran zato što smo se uplašili brzine. Bilo je suviše poletno i bila je percepcija da ćemo vrlo brzo Beograd zamijeniti Briselom i da nijesmo uopšte uživali u nezavisnosti, te da ćemo opet morati da nekome podnosimo račune”, kazala je Đurović.
Odavno kraću i slikovitiju definiciju sunovrata naše mlade države, nakon referenduma 2006, nijesam pročitao. Što je moć riječi. Uplašeni brzine, neiživljeni, Milo, Roćen, zdravo i bolesno krilo DPS-a, zdravi SDP i bolesni SD, zdrave manjine i bolesna opozicija, zdravi NVO i bolesna propaganda, odveli su društvo putem pljačke, autokratije, podjela i nacionalizma. Bravo, profesorko!
Ali šta nam je onda kriv mali Varhelji, od oca Orbana i majke Srbije?!
Da 2010. nijesmo rasformirali najbolji tim određen da nas povede ka EU, 12 apostola profesorice Goce, da nijesu dakle poslati kući, što je vicepremijerka stoički i ćuteći podnijela, danas bi nam druge ptice pjevale. Da se još tada, odmah nakon referenduma nijesmo uplašili brzine, da se nijesmo prepali Brisela i uželjeli korupcije, da nijesmo bili neiživljeni, kako dobro zaključi profesorica Goca, danas i ne bismo znali ko je tamo neki Varhelji, jer bismo već bili u EU. I kao i druge članice te velike porodice ne bi nas ni zanimao Komesarijat za proširenje i njegov šef. Čak bismo, ovako neiživljeni i frustrirani, mogli da uživamo više od Zorana Milanovića što Srbija, Kosovo, Albanija, Makedonija i Bosna čekaju po raznima vagonima na zapuštenom kolosijeku neke davno ugašene i zaboravljene željezničke stanice.
Ovako ništa. I mi smo na tim sporednim tračnicama, zabavljeni velikom brigom što su, iz razloga racionalnosti, briselske birokrate objedinile putnike prvog i drugog vagona. Iako mi imamo sva poglavlja otvorena, a Srbija samo neka. Što se ne bi moglo zaključiti iz izjava AV koji kaže kako su prvi u integracijama ka EU, ali je svjestan da tamo neće brzo. Ne zbog njega, još manje zbog Varheljija, već radi pogubljene i nespremne EU.
Međutim, da ne bude da su DPS i njegovi omiljeni sateliti jedini krivci.
Kad vidim premijera, 12 apostola, plus Aleksu i Zorku, šefove ključnih adresa za naše napredovanje ka EU, onda je jasno zašto je za godinu i po dana, od kada DPS nije sa nama, naš vagon ostao zaglavljen na putu ka punopravnom članstvu ka EU. Čak toliko da je lošom namjerom komesara Varheljija pretovaren u onaj srpski, a za Srbiju svi vidimo da ne mari mnogo za EU, da i nema namjeru da jednog dana ujezdi u stanicu Brisel. Ako se AV bude pitao. Krivokapić se čak nakon imenovanja za premijera žrtvovao pa je lično preuzeo poslove napredovanja države ka EU, lično je imenovao Zorku Kordić, za koju takođe nijeste čuli ali ona vam je ista Goca Đurović pod Milom Đukanovićem, i kao rezultat svega toga smo dobili najgori izvještaj EK o progresu, odnosno zastoju. Takozvana parlamentarna većina će reći kako je to zbog izvještajnog perioda u koji su ušli posljednji mjeseci prethodne DPS Vlade, pokušavajući time da nam zamažu oči, da nas učine slijepim ili, još gore, glupim, kao da ne vidimo da sa ovom Vladom i sa ovom većinom nećemo mrdnuti s mjesta više nego što smo sa onom Milovom i Pažinovom.
U pravu je profesorica Gordana. Sve je moglo biti drugačije da 2010. nije raspušteno čitavo jedno ministarstvo, taman nakon što je formirano, jer su u vrhu DPS-a i njegovih tradicionalnih satelita zaključili da nam ne treba brzina ili jurnjava ka Briselu, koji je ružan, zao i prljav kao Beograd, već da treba da izađemo na plažu, pokišamo noge u Jadransko more i uživamo u suncu slobode i endemske korupcije. A Brisel može da sačeka. A tek Varhelji. Slava mu i milost.
Bonus video:
