Vrvi parlament i svaki kafić od eksperata, vrlih stručnjaka za ekonomiju. Oni znaju bolje. Ma šta bolje - najbolje znaju što treba uraditi! Eh da je njima u ruke moć za tri mjeseca svi bi građani vozili nove Škode Superb. Ljudi bez pardona izgovore: “E da sam ja ministar...” Megalomanija uzima maha, a IQ se ne pita.
Isto je i sa medicinom. Koliko je nediplomiranih epidemiologa po kafanama, a tek na društvenim mrežama. Riješili bi pojedini ne samo situaciju u Crnoj Gori, već bi počistili virus globalno. Kraj pandemije za tren oka! Ne bi se koroni drijemalo da naši intelektualci opšte prakse iz separea pređu u ministarske fotelje.
Sve znamo! Znamo i ko je lopov, diler, splačina, a ko je pošten lik. Ali lopova ne zovemo lopovom jer on se snašao, dileri su slobodni, splačini se klanjamo a poštenome se podsmijavamo jer se nije snašao. Znamo i da se pravimo da ništa ne znamo kad je frka.
Znali smo sve najbolje na svijet i 1989. godine, pa kad je pao Berlinski zid, dok su ostali zbijali redove, mi smo vijećali o tome ko je pojeo jagnje. Bili smo ispred vremena, zar ne?
Falilo nam je sluha, da osjetimo atmosferu, da makar kao životinje predvidimo opasnost. Jagnje bi se bolje snašlo. Omašimo svaki put kad treba sagledati sebe i atmosferu. Kod nas su rijetki koji to čine, a i ne vjeruje im se mnogo, jer megalomanija ne dozvoljava sumnju u sebe, a forsira sumnju u druge.
Jedna koja je briljantno percipirala svijet preminula je nedavno u 87. godini. Džoan Didion, američka spisateljica, služila je mnogima kao svetionik, jer ona je bila toliko pronicljiva da pomogne čitaocu da shvati svijet oko sebe. Nema potrebe da se predviđa vrijeme, dovoljno je samo da znamo u kakvim uslovima živimo i što nam je činiti. Đe smo i što smo.
Za priče o sadašnjici Džoan Didion bila je stvorena! Rijetko ko je pisao eseje poput nje. Moderno, precizno i tačno. Njenim esejima i kolumnama nije imalo ništa da se doda, a ni ništa da se oduzme. Nije bila osobenjak, već uvijek u centru zbivanja, prisutna na svim žurkama, okupljanjima, tamo gdje je rat, gdje su nemiri, zvijezde, protesti i dešavanja, svuda je bila prva. Jer, željela je da bude u toku, da ne zatvara oči, da prenese drugim očima ono što je vidjela.
”Pričamo jedni drugima priče kako bi mogli živjeti”, jedna je njenih najpoznatijih rečenica. Ona je u svojim djelima prenosila “raspoloženje Amerike”. Kako diše jedan grad ili zemlja, iz rečenica Džoan Didion jasno se to moglo zaključiti. Novo novinarstvo je pravac u koji se uklapala, a bila je majstor za “creative nonfiction”. Kao savršen posmatrač, znala je da ugrabi kontekst vremena. Najvažnije je da nije pametovala, nije moralisala, bila je mudra da zna kako i kome poslati poruku, istovremeno zabavnu i ozbiljnu.
Pisala je za Vogue, kolumne za najznačajnije magazine, ali i scenarije za uspješne filmove poput “Zvijezda je rođena”. O njenom uzbudljivom životu Netflix je objavio i film “The center will not hold”. Naziv filma takođe korespondira sa stihom iz pjesme “The second coming” Vilijama Batlera Jejtsa. Naravno, nije slučajnost.
Nama treba upravo neko poput Džoan Didion ili Jejtsa, da dođe i sažvaće nam sve što se zbiva, da lakše progutamo i razumijemo stvarnost. Pod uslovom da imaju živaca za nas ovakve, sveznajuće.
Bonus video:
