U dugim lutanjima crnogorskog političko-socijalnog habitata, tokom posljednjih godina, u početku bojažljivo, a zatim sve glasnije i hrabrije, kroz djelovanje, uglavnom novih, generacija političkih poslenika, čujemo glas poziva na “pomirenje”. Istina, taj glas je, još uvijek, zaglušen u kakofoniji mnogih drugih, snažnijih riječi, poput “država”, “pravda”, “vjera”, “nacija”, “odbrana”, “izdaja”, koji i dalje mobilizuju najšire narodne mase. Čini se, da kao u Olbijevoj čuvenoj drami iz 1962. godine, one imaju cilj da besomučnim ponavljanjem izblijedjelih opštih mjesta povrijede “onog drugog”, da ga stigmatizuju, marginalizuju i stvore svijet svojom predstavom. Svijet u kom je mjesto za onog drugog skučeno, u ćošku, na marginama socijalno-društvenih zbivanja. Stoga se, svima koji ne žele takav modus vivendi, nameće pitanje - ko se (to) boji pomirene Crne Gore?
Crna Gora je država raznolikosti - sazvježđe različitih kultura, religija, običaja i tradicija. Nažalost, naša zemlja se ne može pohvaliti i dugom tradicijom demokratije i dijaloga, u kom umijemo da saslušamo drugačijeg od nas. Od uspostavljanja moderne crnogorske državnosti, tokom posljednjih 140 godina, vezivna tkiva njenih različitosti, bila su uglavnom dva faktora - snažni autoritarni lideri ili uzvišene ideologije. Možda u toj činjenici i leži razlog što su građani Crne Gore bili do samog kraja najveći Jugosloveni i najvatreniji komunisti.
Istorija je pokazala da lideri, autoritarnim stilom vladanja, gušeći slobode pojedinca snagom državnog aparata, nikad nisu dugotrajno donijeli pomirenje i koheziju Crnoj Gori - (s) njihovim odlaskom, situacija bi uglavnom bila nestabilnija nego ranije. S druge strane, komunizam i jugoslovenstvo, prevaziđene su ideologije i poražene na testu istorije, uprkos sigurno nostalgičnim sentimentima jednog dijela naših građana, “kao najljepšeg doba njihove mladosti”. Stoga je potrebna nova kohezivna snaga, svakako ideja, a ne autoritarni lider, koji će crnogorske različitosti učiniti njenim prednostima i bogatstvom, a nikako manom i nedostatkom.
Ideja potrebna Crnoj Gori trebalo bi da bude dovoljno široka, da obuhvati sve naše razlike, ali istovremeno i dovoljno labava, neopterećena dogmama - kako bi bila otporna na bilo koji pokušaj diskreditacije, a samim tim i razaranja vezivnog tkiva državne kohezije. Premda prilično istorijski gledano nova, možda i nedovoljno zaživjela čak i u pojedinim zapadnim državama, ideja građanske države, ispunjava oba pomenuta kriterijuma i kao takva superiorna je u odnosu na sve druge političke ponude na stolu. Ako je građanin nosilac suvereniteta, niko ne može i ne smije osporiti pravo da taj suverenitet nosi - cijelim svojim bićem, onim što jeste, onim što želi biti i onim što je njegova priroda. Ipak, “budi ono što jesi”, pojednostavljen princip građanske ideje, pruža pojedincu slobode dok one ne narušavaju zakonske i lične slobode drugoga, koji takođe imaju pravo na jednak tretman. Ideja građanske države ne poništava nacionalno, već naprotiv - daje mu punu slobodu. Ona je spiritus movens, put ka pomirenju i stvaranju snažne države. Bez obzira na veličinu, snagu armije ili ekonomsku moć - država je snažna koliko je jaka njena unutrašnja kohezija. Ove činjenice posebno bi trebalo da budu svjesni oni koji koriste svaku priliku da svakodnevno pozivaju na odbranu države. “Hanibal ante portas” vikali su Rimljani, užasnuti činjenicom da je čuveni kartaginski general pred kapijama “Vječnog grada”. Vjerujem, da su crnogorski građani bili na njihovom mjestu, otvorili bi debatu da li je Hanibal Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Albanac, Hrvat…
Društvena kohezija proističe iz društvenog dogovora, a dogovor - iz dijaloga. Francuski istoričar i filozof Ernst Renan, na predavanju na Sorboni još davne 1882. godine govori da je “nacija dnevni plebiscit”. Uprkos različitim tumačenjima njegove izjave, uvjeren sam da Renanova tvrdnja govori o neophodnosti dijaloga jednog društva. Što svakako ne znači, niti je moguće, da se slažemo oko svega, jer bi jednoumlje upravo vodilo u bezumlje. Međutim, uprkos neslaganjima, potrebno je renanovski, voditi “dnevni referendum” i dijalog ne bismo li pronašli vrijednosti oko kojih možemo da se složimo i oko kojih kao društvo gravitiramo, ono što čini njegovo jezgro. Prethodno pomenuti koncept građanske države je dobra osnova za pronalaženje svega što nas veže, put ka pomirenju i našoj unutrašnjoj snazi.
Dolazimo do dijela koji ima uporište u prethodno rečenom, a koji je autoru ovih redova posebno zanimljiv - to je spoljna politika. Ukoliko je država unutar sebe pomirena i kohezivna, snažnija će biti i njena spoljna politika, brže će ostvarivati nacionalne ciljeve, lakše odolijevajući izazovima spolja. Nasuprot tome, ukoliko su pokrenuti, ni najbolja diplomatija ne može zaustaviti procese fisije i cijepanja društva, jer se dijalog i kohezija stvaraju kod kuće - a ne u inostranstvu. Kao jedan od nama bliskih primjera može poslužiti i slučaj bivše SFRJ. Jugoslovenska diplomatija je bila vrlo uspješna u inostranstvu, kroz brojne multilateralne mehanizme, između ostalog i Pokret nesvrstanih. Možda malo i pretjerujući, pogotovo u domaćem javnom diskursu, ali govorilo se o njoj kao o lideru “Trećeg svijeta”. Ipak, kada su krenuli talasi nacionalizma i cijepanje svakog slova društvenog dogovora i kohezije unutar zajedničke države južnih Slovena - pred takvim raspletom događaja spoljna politika je ostala nemoćna.
Govoreći o izazovima naše generacije, upravo je neophodnost društvenog dijaloga i potreba za dogovorom “skrivena” poruka svih Izvještaja o napretku EU. Članstvo u EU je dobrovoljno, u njega ulazimo kao društvo, taj proces pripada svima, a nikako samo Vladi, parlamentarnoj većini ili opoziciji. Brisel želi da među sobom komuniciramo, jer na taj način, politika proširenja EU, koincidira i dovodi i do politike pomirenja nas samih. EU nas “gura” u pomirenje, jer bez dijaloga nema napretka u procesu pregovora. Ali niko ne može komunicirati umjesto nas i za nas. Da li smo dovoljno hrabri da to uradimo ili pak, previše sujetni da zanemarimo težnje 85% naših građana?
Za pomirenje, i mimo političkih partija, potrebna je i promjena mentaliteta naših građana. Svuda na Zapadu, kojem kao društvo većinski težimo, inicijativu za dijalog pokreće snažniji. Onaj ko inicira dijalog, on ga i vodi, što znači da kontroliše i “pravila igre unutar dijaloga”, a samim tim i njegov mogući krajnji ishod. Nažalost, u Crnoj Gori, dijalog se posmatra kao odraz slabosti, nesigurnosti i “slabijih karata u rukavu”. Zato nam je i komfornije da 30 godina sjedimo u dva rova, podijeljeni, udobni u svojim sujetama, gordostima i netrpeljivosti prema drugima, dok malobrojni, dovoljno hrabri za pomiriteljski “srednji put”, stradaju u unakrsnoj vatri. Posljednjih 30 godina stvari su, zahvaljujući rušenju sistema vrijednosti i nestajanju političkih elita, postale binarne - “pobjednik-poraženi”, “patriota - izdajnik”, “mi - oni”. Spisak dihotomija je, nažalost po crnogorsko društvo, neograničen. U Crnoj Gori, pobjeda “naših” je sve, dok “poraz” njihovih suština bitisanja. Ipak, na kraju dana, pobjeda jednih je gorka kao i poraz drugih. U svojoj pripovjetki “Pobednik” Ivo Andrić se bavi ovom tematikom kroz biblijsku borbu Davida i Golijata. U Andrićevoj priči, nakon pobjede nad Golijatom, jevrejski narod slavi, neprijatelji bježe u panici, “a u cijelom gradu nije bilo nikog ko nije bio srećan i zanesen”. Ipak, David je u svojoj pobjedi “sagorio, oslijepio, ogluvio i postao izgubljen za sve”. Čini se da crnogorske unutrašnje pobjede, pogotovo “onih koji se bore protiv onih drugih”, nisu više ni Pirove, već sve više liče na davidovske.
Ako hoćemo da prestanemo da iznova prolazimo kroz davidovsku golgotu i ako želimo dobro našoj državi, možda u tom slučaju oni najglasniji “u njenoj odbrani” ili, u zavisnosti na koji politički rov gledate “u odbrani njenog tradicionalnog bića”, moraju da prođu kroz političku i mentalitetsku katarzu.
DPS mora da prihvati svoje grijehe i da ih nikad više ne ponovi, svjestan da je u različitim vremenskim periodima 30 godina držao na marginama, bez obzira bili oni Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, one koji su smatrali da “svaka vlast ima tendenciju da kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari”. I tokom 30 godina, dosta toga pokvarenog se i nakupilo.
S druge strane, DF bi trebalo da prestane sa pokušajima ponovnog proživljavanja i revizionizma istorije. Gdje bi danas bila Njemačka da je krenula u revizionizam iz 1945. godine? Ili Francuska, nakon slavne bitke kod Austerlica, osvajanja Moskve i pogubnog Vaterloa u revizionizam od 1815? A Velika Britanija, nakon izgubljenog kolonijalnog rata sa SAD u reviziju odnosa iz 1783? Istorija se ne može promijeniti. U njoj ostaje i ono što bismo željeli da tamo bude arhivirano, kao i ono što bismo, možda, ponovo proživjeli. U njoj su i 2006. i 1991. i 1945 i 1918. Promijeniti je ne možemo, ali možemo stvoriti budućnost i društvo jednakih šansi, koje generacije naših predaka možda nisu imale.
Na kraju, ne znam da li je ovaj naš, kako čuveni njemački filozof Lajbnic tvrdi, “najbolji od svih mogućih svjetova”, ali dok mi kroz misli prolazi citat velikog Borislava Pekića, da “treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo”, ne mogu, a da se još jednom ne zapitam - ko se boji pomirene Crne Gore?
Autor je ministar vanjskih poslova u Vladi Crne Gore
Bonus video:
