Informacija da je umrla Ankica Lepej ne znači ništa najvećem broju mladih ljudi ni u Hrvatskoj, a kamoli u ostalim postjugoslavenskim zemljama. Tome je tako jer najveći dio njih ne zna tko je bila Ankica Lepej, a razlog što je neznanje toliko jeste u potiskivanju stvarnih činjenica iz Tuđmanovog doba u svrhu mitološke nacionalističke slike prošlosti s jedne strane, ali i u njenoj samozatajnosti, s druge strane. Ankica Lepej je u vrijeme ocvalog tuđmanizma postupila po savjesti i sukladno građanskoj hrabrosti, prijavivši činjenicu da je njena imenjakinja Ankica Tuđman položila u Zagrebačku banku skoro 250 tisuća njemačkih maraka iako njen suprug Franjo Tuđman nije prijavio da taj novac imaju, bilo on ili ona.
“Novac nije imovina”
Taj čin bankovne službenice kojoj je par godina prije toga suprug ostao bez posla iz istog razloga, jer je prijavio uočeni kriminal u firmi u kojoj je radio, imao je logičan rasplet. Ona je jedanaest mjeseci uoči mirovine ostala bez posla, nagradu raspisanu od banke nije željela uzeti, ubrzo su ona i suprug bili prisiljeni prodati stan da bi imali od čega živjeti, da bi na koncu stigle teška bolest i smrt. A za sve to vrijeme nije željela ni na koji način eksploatirati svoj čin, odabravši skroman život u skladu s bazičnim ljudskim uvjerenjima. Tek godinama kasnije, kad je pažnja medija odavno iščeznula, a Tuđman još uvijek bio lik čije su doba svi željeli zaboraviti, 2003. je napisala i objavila knjigu “Istina: savjest iznad bankarske tajne”, koju je malo tko pročitao, ali koja će barem ostati kao spomen na jedan nevjerovatan čin građanske hrabrosti.
Javne refleksije skandala bile su pak pune zanimljivih bizarnosti. Prvo, zauvijek će ostati zapamćena izjava suca Smiljka Sokola kako novac nije imovina, što je, uz Rojsovo ‘tko je jamio, jamio’ i Milasovo da ‘kilo mozga vrijedi dvije marke’, ključni citat za razumijevanje Tuđmanovog doba. Tvrdnja pak Ankice Tuđman da je riječ o iznosu od autorskih honorara njenog supruga predstavljala je žešću bizarnost koja je natjerala novinare splitskog Feral Tribunea na reportažu po knjižarama po centru Zagreba, gdje su ustanovili da su Tuđmanove knjige rasprodane, pa od, navodim po sjećanju, tri primjerka koja su imali, nema više nijednoga i sl.
Najzanimljivije od svega je to što je ova afera ostala najdublje utisnuta u kulturu navijača Hajduka, i to samo na gostujućoj utakmici protiv Dinama, na kojoj se i petnaest godina nakon cijele priče, znalo pjevati: “Vrati pare, Ankice, za djecu Hrvatske”, što je bila jasna aluzija na činjenicu da je Ankica Tuđman u to doba bila predsjednica Zaklade “Za djecu Hrvatske”. Taj refren je nastavio svoj život i među generacijama koje ništa o ovome ne znaju, niti im je jasno odakle se on stvorio.
“Heroina” i stvarna junakinja
Sada nam, kad je Ankica Lepej preminula, ostaje tek da konstatiramo kako pristojna i na jednakosti pred zakonom utemeljena Hrvatska kakvu su ona i njen suprug željeli, nije ništa bliža danas, nego što je bila onda. S tom poražavajućom razlikom po današnje hrvatsko društvo, da je mit o velikom Franji Tuđmanu kojeg se više ne može dovesti u pitanje jer to nema tko čuti, postao neupitan. Devedesete su se tako pokazale puno žilavijima nego što je itko spreman priznati, zbog čega dirljivo naivno, iako još uvijek zabavno izgleda posljednja stranica spomenutog Ferala na prvu godišnjicu Tuđmanove smrti. Tada je, naime, ispod njegove slike sa splitskim tjednikom pod rukom pisalo: ‘Je ‘l me netko tražio’. Kako je stvar završila, sada nažalost znamo, ali Ankica Lepej na to nije nikako mogla utjecati. Između dvije Ankice, društvo je odabralo da mu ona koja se preziva Tuđman bude heroina, a da stvarna junakinja bude potisnuta izvan službenog sjećanja. Za što Ankica Lepej nije ni najmanje kriva.
Bonus video:
