Kada je Crna Gora odbacila autokratiju kao model vladavine, a građani poručili da više ne žele da iko vlada na način na koji je to radila Demokratska partija socijalista, cijelo crnogorsko društvo je dobilo šansu da raskine sa duboko ukorijenjenim praksama partijskog zapošljavanja, nepotizma i korupcije.
Prošlo je više od godinu, šansa još nije iskorištena, a krivac očigledan - politička elita.
Nema te političke strukture koja je u posljednjih godinu i po dana imala dominantno konstruktivnu ulogu, pa možemo mirne duše zaključiti da su izbornu volju izdali svi - od krhke parlamentarne većine do dezorijentisane opozicije.
Sve što nam je ponuđeno su bile sitne kalkulacije i jeftina politika koja u centar stavlja partiju, a ne javno dobro, i kao takva je nesposobna da se bavi suštinskim, krupnim pitanjima, nevoljna da sprovede bolne reforme i donese važne odluke.
Prva takva odluka je zahtijevala ozbiljnu žrtvu na koju se nije bilo spremno, a to je izgradnja šireg društvenog konsenzusa i minimuma razumijevanja oko ključnih stvari za elementarno stabilno i napredno crnogorsko društvo. Bez toga, svaki izbori i svaka promjena će predstavljati novo referendumsko pitanje, novu generacijsku traumu i društveni lom, umjesto da predstavljaju prostu volju građana i prepoznavanje snage programa i ideja grupe ljudi koji su do nje došli.
Umjesto toga nam je ponuđen strah i sklon sam da vjerujem da su svi pozitivni pomaci koji su napravljeni, a ima ih, ipak najviše posljedica promjena koje su se događale "po inerciji" kombinovano sa zalaganjem onog dijela crnogorskog društva koje je najzaslužnije za činjenicu da Crna Gora ipak nikada nije potonula u živo blato, poput nekih država u regionu.
Politički lideri su se plašili tih krupnih odluka i tamo gdje je trebalo da formulišu adekvatne politike i postave osnove za dalji razvoj, počeli su plašiti građane pričama o povratku DPS-a, kako bi sakrili sopstvene strahove i indolentnosti. Kako su rupe u viziji bivale jasnije, tako je graja postajala sve veća, a sada je već toliko pojačano nesnosna, sa jednim jednostavnim ciljem: zamagliti ogledalo ispred sebe, koje nam govori da se nije odmaklo od logike Ivana Brajovića, koji je opominjao poslanike da su glasali za prijedlog opozicije. Kako drugačije objasniti poruku da nečiji izbor pri glasanju zavisi od izbora koji je napravila druga partija, do strahom ili nečim što više sliči djetinjastoj politici. Toliko se tražio otklon od taster politike, a sada se opet priziva i opravdava.
Strah je bio još očigledniji i kada je trebalo donijeti odluke koje podrazumijevaju komunikaciju sa međunarodnim partnerima, gdje je izostao i minimum državničkog dostojanstva, čime je indirektno priznato da neko tumači i razumije našu zbilju bolje od nas samih. Ako je to slučaj, onda gospodo: niste sposobni da vršite vlast. Ako se bojite reakcija, opet: niste sposobni da vršite vlast. A dobro znamo da su i oni koji su se na tu temu busali u grudi, bili jednako ponizni iza zatvorenih vrata.
Strah od nedostatka političke snage i legitimiteta se najjasnije vidi u konstantnom prizivanju crkve da pruži podršku, čime se snage parlamentarne većine ispostavljaju kao nesposobne da riješe elementarne političke probleme, bez podrške duhovnih autoriteta. A i crkva je počesto zaboravljala da ovo nije konstantinovska epoha, na svoju i na štetu cijelog društva.
Sve to je hranilo radikalizaciju, pospješivalo dezinformacije, vodilo banalizaciji, neodgovornosti i održavalo zablude o široj građanskoj perspektivi koja je godinama simulirana, a onda se prvim potresom srušila.
Pošto je Crnoj Gori i u najboljem scenariju potrebna sva pamet na koju može da računa, jasno je da jedino može uspjeti politika koja ne podrazumijeva isključivanje bilo koje društvene grupe, jer se jedino tako može stvoriti klima u koju će se vratiti oni koji su napustili zemlju i spriječiti da se dalje odlazi. To se isključivo može postići traganjem za paradigmama koje nas povezuju, a ujedno nas ne tjeraju da se odričemo onoga što razumijemo kao lične i kolektivne identitete.
Dosta je toga otvoreno sada, a prazan prostor, ako se ne popuni, baš kao promaja u pričama starijih, umije da bude najopasniji. Ako se već vi plašite da donosite odluke, nemojte barem nas zastrašivati. Dosta nam je toga.
Bonus video:
