Ispunio je, kaže, svoj jedini politički cilj - usvajanje novog zakona o vjerskim zajednicama. Ali u gnjecavom pokušaju prizivanja mrtvog mitropolita saznaćemo da je, pored toga, Zdravko Krivokapić umirućem vladici obećao i da će povećati plate narodu… Novi recept: spiritizam (na visokom nivou) plus politički marketing (na najnižem). Ta formula bi urnisala svako društvo, a kamo li nejaki crnogorski pokušaj. Vječito u povoju, društvo od sto babica...
Neobično je da čovjek koji je nastupio sa ambicijom promjene jedne političke paradigme, sa retorikom civilizacijskog i moralnog ozdravljenja (što god to značilo, ali, meni, iskreno, nikada ne uliva povjerenje), na kraju, javno svodeći račune, sav svoj politički angažman svede na - taj jedini politički cilj. Možda zato što je jedino tu - ispunio obećano.
Ako je to, zaista, bio jedini politički cilj, a nemamo razloga da mu ne vjerujemo, valjda zna čovjek što priča, čemu sva ona priča o Evropi, novim političkim običajima i ko zna čemu sve. Koga je varao takvom pričom? Ako danas zna što priča, onda se ova šarada mogla znatno ranije završiti. Sa manje glavobolje i suza. I suzavca.
Kada dojučerašnji premijer Krivokapić, dan uoči silaska sa vlasti, izjavi ovo o ispunjenom “jedinom cilju”, ukazuje se kao neko ko je pomalo zalutao čak i u sopstveni ples sa istorijom. Hoću reći - imao je priliku da učini što-šta, ali, sada saznajemo, da je on ono što ga je interesovalo i - učinio. Ostalo je očito bila - pričina priča.
Nakon svega imamo sljedeću situaciju: nisu otklonjeni suštinski problemi stare vlasti, a već su nagomilani i problemi koje je stvorila nova vlast.
Recimo, kada je ključno pitanje ovoga društva postalo - što o nečemu misle episkopi? Ili što misli - srpski patrijarh. (A zašto ne pitati i savez baštovana? Ili udruženje košarkaških sudija?) Smeta li nekome ova vrsta klerikalizacije?
Što ostaje iza ovog jednogodišnjeg eksperimenta, što ostaje iza vlade koja je, čini se jednako željno dočekana, koliko je željno ispraćena. Kako su u nešto više od godinu dana uspjeli da pređu takav put?
Sudeći po njegovim sadašnjim personalnim ocjenama svojih saradnika, premda koliko sam shvatio, stručnjak za kontrolu kvaliteta, u odabiru se nije baš proslavio. Po aktuelnim (njegovim) ocjenama saradnika, moglo bi se reći da je okupio više “izdajnika” oko sebe nego kralj Nikola koji je u tome zaista bio posebno nadaren.
Što bi moglo biti političko nasljeđe Zdravka K.?
Recimo - prekid, relativno pristojan prekid jedne nakaradne političke prakse? Neko će kazati - nije ni to malo. Ta škola jeste bila potrebna, ali možda je mogla biti i jeftinija i poučnija…
Ostaje, dakle, mnogo iznevjerenih očekivanja. Čitav okean koji ne možete premostiti niti ekonomskom demagogijom niti starom, dobrom proizvodnjom izdajnika.
Koliko je u danima uspona želio da ostavi utisak konzervativnog gospodina, toliko je završnica njegovog mandata pokazala da je nesumnjivo “naš čovjek”, do kraja. Čim odaberete stav da vi niste ništa krivi, već su krivi “saboteri i izdajnici”, odjavili ste se iz - političkog gopodstva.
Ipak, jasno je da nije iznevjerio ona najvažnija očekivanja - crkvenih glavešina. Tu je, kako reče, sve odradio. Profesorski. A zamislite da je imao neki zaista važan politički cilj? Ovako, ostaje amblem jednog živopisnog vremena, amblem nesnalaženja i konfuzije.
Neka, nakon svega, kaže sebi: “Ruko ispružena prema drugoj obali kloni/ako smo pali padu smo bili skloni.” I bez kuknjave. Poezija je uvijek istinitija od svake demagogije.
Ili, primjereno crkvenoj retorici, koju vjerovatno najbolje razumije: Putuj, igumane…
Bonus video:
