Kad se negdje polovicom stoljeća bude radio novi popis stanovništva koji će utvrditi definitivan demografski slom u svim postjugoslavenskim republikama, zabrinuti akademici i nacionalni pregaoci još uvijek će inzistirati na ekskluzivnosti i čistoći jezika i raspravljati o tome čija je dubrovačka književnost. Stvar je već odavno poznata. Što se ove države sve više pokazuju kao potpuno promašene na svim poljima, to se više odaju nacionalizmu, koji je najvidljiviji u odnosu prema historiografiji i jeziku.
Ovaj put ću ostaviti historiografiju po strani, zbog povoda nastanka teksta, a to je inicijativa Matice Hrvatske za donošenjem Zakona o hrvatskom jeziku. Ona se suštinski ne razlikuje od nedavnog Zakona o ćirilici u Srbiji, budući da i jedna i druga ideja potpuno ignoriraju stvarnost i rade sve da utjeraju strah od vlastitog jezika i pisma svojim građanima. Nije nikakvo čudo da su hrvatski i srpski nacionalizam u negaciji stvarnosti, budući da im je to ključno pogonsko gorivo, no svejedno fascinira kako ne vide da se našem jeziku sve više događa ono što je Boris Buden odavno formulirao kao povratak u vernakular, u situaciji u kojoj će engleski biti jezik profesionalne komunikacije. Jedino što će na koncu taj jezik možda spasiti bit će činjenica da ga dijele Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. I koliko god nacionalistički jezikoslovci terorizirali vlastite građane, a zakonodavci i izdavači radili sve da više nikad ne zaživi jedinstveno tržište knjiga, sve im je to uzalud pred zajedničkom popularnom kulturom trasha i zajedničkim tržištem kablovskih operatera, zahvaljujući kojima gledamo čitav niz novih serija s glumcima iz svih jugoslavenskih krajeva koji govore na svim varijantama jezika, ali i pratimo prijenose nogometnih utakmica iz raznih studija. Pojednostavljeno govoreći, svi znamo da govorimo istim jezikom, iako donekle fascinira tvrdoglava upornost jezičnih puritanaca da dokažu suprotno.
Stoga nema potrebe da se lažemo. Ideja donošenja zakona o jeziku je totalitarna i nikakav celofan u kojega je ovih dana umotavaju u Matici Hrvatskoj o tome da smo funkcionalno nepismeni i da bi se zakon odnosio samo na upotrebu u službenim institucijama, s blagim spominjanjem problema anglizama, neće to promijeniti. Anglizmi se u čitavoj priči spominju isključivo zato da se rasprava preusmjeri sa stvarnih nakana, a to je još jedan pokušaj da se nekako zakonski propiše i kaznama zaustavi bilo kakva tradicija hrvatsko-srpskog jezika.
Ovdje se moram vratiti na osobni primjer. Kad sam svojevremeno napisao znanstveni tekst za jedan historiografski časopis u Zagrebu, iz uredništva su mi proslijedili anonimnu recenziju koja mi je umjesto u sadržajnom smislu, iskasapila tekst jezičkim intervencijama, iako sam ga napisao na besprijekornom hrvatskom jeziku. Ali, onim Anić-Silićevim pravopisom, jednim od tri službena, koji se naslanjao na tradiciju hrvatsko-srpskog. Pa mi je tako recenzent svako ‘tokom’ promijenio u ‘tijekom’ i sl. Malo je reći da sam bio zgranut tom idiotskom intervencijom, ali prvo što mi je prošlo kroz glavu jeste: što tek rade studentima ili učenicima kad kolegi besramno nameću nacionalistički pravopis, baveći se sasvim drugim poslom. Drugi primjer odnosi se na Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju sam rado potpisao, nakon čega su me voditelji u dnevniku Nove TV maltretirali ponavljajući tri puta isto pitanje o tome jesam li svjestan da djelujem protuustavno jer hrvatski je službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Drugim riječima, riječ je o dobro organiziranoj histeriji i totalitarističkom nastojanju da se stvarnost prilagodi nacionalističkim tlapnjama. Stoga se u vrijeme kad se iznova zagovara titlovanje ovdašnjih serija i filmova, vrijedi prisjetiti jedinog titlovanog srpskog filma u Hrvatskoj. Bile su to Dragojevićeve ‘Rane’ koje su izazvali urnebes u zagrebačkoj kinoteci krajem 1999., nakon čega je čak i nacionalističkim vlastima u dekadentnoj fazi postalo jasno koliko je cijela stvar besmislena.
Ono što nam pak nakon svega preostaje jeste to da pratimo mrtvu trku između tvrdokornosti nacionalista i stvarnosti koja će ih na koncu prisiliti da je usvoje. Pa tako možda i dočekamo da Ninova nagrada opet uvaži sve knjige objavljene na zajedničkom jeziku, a da pozorišno/kazališne koprodukcije, poput nedavnog ‘Kamena’ ZKM-a i Beogradskog dramskog pozorišta budu pravilo, a ne eksces. Sve drugo je nastavak postojanog puta u irelevantnost i provincijalizam, pod revolucionarnim vodstvom neostvarenih mediokriteta.
Bonus video:
